FR LIBERATION 12.7.O CHIRACU

FRANCUSKA LIBERATION 12. VII. 1999. 14. srpnja: Chirac ne zna što će "Treći 14. srpnja u kohabitaciji. I zadnji? 'Običan zastupnik iz baze' Philippe Seguin smatra je 'ublažujućom'. Valery Giscard d'Estaing sanja o njezinu svršetku i pritišće Jacquesa Chiraca da 2000. prihvati petogodišnji mandat. 'Koristan potez' koji će 'dati jasniji ritam francuskoj politici', rekao je za 'Le Monde', sa štetnosti kojoj nema premca, a onda je to opetovao jučer otvarajući u Cantalu muzej u spomen Georgesu Pompidouu, 'duhovnom vođi Jacquesa Chiraca'. Razmišljajući o takvoj reformi Ustava, čak i ako ostane sklon sedmogodišnjem mandatu, državni je poglavar mogao proći bez prijedloga i prigovora bivšeg predsjednika koji su bili uvod u njegov televizijski nastup u srijedu, u prigodi tradicionalnog 'garden partyja' Elizejske palače za proslavu 14. srpnja. (...) Jacques Chirac još misli na uzvrat. No opći dojam njegova nastupa mogao bi biti potpuno drugačiji nego prošle godine. Zahvaljujući pobjedi plavih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, njegov je ugled porastao u ispitivanjima javnog mišljenja, hvalio je zasluge 'Francuske koja pobjeđuje', dao nekoliko bodova vladi, a zatim ukorio desnicu koja je zatvorena u svoje 'male svađe' i svoju 'osrednjost'. Imao je na umu europske izbore i nadao se da će izvući korist iz dinamike pobjede jedinstvene liste oporbe da bi naznačio prijevremene predsjedničke izbore za 2000. Plan je doživio potpuni slom. Nakon izbora od 13. lipnja, desnica je podijeljena više nego ikad, s RPR-om koji je potkopan mržnjom i blizu je propasti, pošto je u jeku utrke Philippe Seguin dao ostavku, a pristaše suverenosti Charlesa Pasque prešli u RPF. 'Nakon neuspjelog raspuštanja iz 1997. i regionalnih izbora 1998., to je treći poraz u tri godine. (...) On se ponajprije želi obratiti zastupnicima iz desnice u parlamentu, ako se želi sučeliti sa sustavnim klevetama. Ne samo Giscardovim, već i nekih degaullističkih čelnika, ponajprije Seguina. (...) Prošloga tjedna, u ponedjeljak i utorak, u Bordeauxu, kao i u Saint- Emilionu, Chirac je, izvlačeći zaključak iz europskih izbora, naznačio svoju strategiju ponovnog oživljavanja. No on ide šepajući. Poput oporbe koju poziva da 'obnovi svoje zamisli', 'na plodnu i strukturiranu raspravu između točno određenih političkih obitelji koja zahtijeva da svaka obitelj bude nositeljica dosljednog socijalnog programa koji će biti čimbenik okupljanja.' Giscard, taj 'striko koji puca', kako ga je jučer nazvao Herve Gaymard, zastupnik RPR-a iz Savoie, narugao se takvom postupku koji bi odbacio i De Gaulle. Chirac nema druge mogućnosti. Budući da više ne može računati s jedinstvenim RPR-om, sad mora povesti računa o različitosti desnice kako bi kasnije, zahvaljujući razini svoje popularnosti, nastupio kao 'kandidat katalizator' desnice u sučeljavanju s Jospinom. Istodobno, on želi učvrstiti kohabitaciju. I 'njezinu energiju osloboditi od ideoloških pritisaka', sve češće otvoreno napadajući premijera. Takva taktika nije novost. Prošlog je tjedna u Akvitaniji, kako bi pokazao da želi obračunati s njom, optužio vladu da ne iskorištuje manevarski prostor rasta 'za provedbu reforma Š...Ć smanjujući poreze.' Usput je iskoristio prigodu da najavi svoj program: 'Veći nadzor nad javnim službama, smanjenje poreznih opterećenja, poticanje projekata.' Već rečeno. Nema veze. Želi se utvrditi u desnom centru, ne gubeći nadu da će ubrzati predsjednički vremenski plan kako bi najavio druge, još teže odluke. Kao što je afera s fiktivnim dužnostima u RPR-u o kojoj će se istraga povesti uoči općinskih izbora 2001. Ili rat oko nasljedstva koji bjesni Parizom. Je li potreban još koji razlog, osim veće krize vlade, da državni poglavar dade ostavku i ponovno se baci u utrku. Odatle i zamisao o 'džokeru' petogodišnjeg mandata koju su od srpnja 1997. branili neki dužnosnici degaullisti, među kojima i Pierre Mazeaud, prije nego je bio imenovan u Ustavno vijeće. Drugi, naprotiv, koji su razočarani što nema raspuštanja, primjećuju: 'Ima još jedna glupost koja se može načiniti, on će je načiniti.' Još treba utvrditi strategiju", piše Gilles Bresson.