ES 8. VII. EL PAIS SOROS

ŠPANJOLSKA EL PAIS 8. VII. 1999. Otvoriti Balkan "Milošević je popustio pred NATO-ovom vojnom silom, a mi sada možemo odahnuti s olakšanjem. Kako bismo opravdali svoju intervenciju, sada moramo zajamčiti ne samo bolju budućnost za građane Kosova, nego i za cijelu tu regiju, uključujući i ostatak Jugoslavije. Ne možemo i dalje reagirati na krize tek kad se one pojave, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da naše djelovanje može imati i vrlo neugodne posljedice. Moramo na tom području uvesti više pozitivnog gledanja, viziju kojoj treba zahvaliti nastanak Europske unije. Nije moguća obnova Balkana samo na temelju nacionalnih država. Vidjeli smo da pokušaj stvaranja etničke homogenosti može dovesti do okrutnosti koje se ne mogu tolerirati, do patnja i uništavanja. A to nije ni praktično. Među građanima Jugoslavije, nakon što je isključeno Kosovo, i dalje ima 20 do 25 posto nesrpskog stanovništva. Jedini način postizanja mira i napretka jest stvaranje otvorenog društva u kojemu će država imati manje dominantnu ulogu, a granice izgubiti važnost. To je put koji je izabrala Europska unija. Otvoreno je društvo prvi predložio Henry Bergson u svojoj knjizi 'Two sources of religion and morality' (Dva izvora vjere i ćudoređa) iz 1932. On postavlja razliku između plemenske ideje i univerzalne ideje o ćudoređu. Ono prvo vodi stvaranju zatvorenoga društva, a univerzalna ideja do stvaranja otvorenoga društva. Taj je koncept proširio Karl Popper u svojoj slavnoj knjizi 'Open society and its enemies' (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji), u kojoj dokazuje da i otvoreno društvo može biti ugroženo univerzalnim idejama kad one zahtijevaju monopol nad istinom, ali problemi regije o kojoj mi govorimo lakše se shvaćaju uz pomoć Bergsonove formulacije. Jer, vidjeli smo borbu koncepta etničke i koncepta građanske pripadnosti nekoj državi. U Jugoslaviji je građanski koncept izgubio tu bitku, pa se ta država raspala. U zapadnoj Europi prevladao je građanski koncept, a integracija Europe i dalje traje, u velikoj suprotnosti s raspadanjem Jugoslavije. A Europska unija nad tom regijom sada mora raširiti svoj zaštitnički kišobran. Pod riječju regija mora se razmišljati o području većem od bivše Jugoslavije, jer nju nećemo više tako lako ujediniti. Ta regija mora uključivati Albaniju i Bugarsku, a mora biti otvorena i državama kao što su Rumunjska i Moldavija. Ne smijemo ponoviti pogrješke iz Bosne. Obnova tamo nije uspjela zato što je taj teritorij previše malen, a razne vlasti, od federalnih do lokalnih, stalno se u sve to upleću, ne uvijek baš na najbolji i najpošteniji način. Ovoga puta naše se djelovanje mora usmjeriti na cijelu regiju i moramo utemeljiti privatnu inicijativu. Naši politički vođe dobro razumiju ovaj argument. Sporazum o stabilnosti jugoistočne Europe, potpisan u Koelnu 10. lipnja, odličan je početak. Njime su stvorene tri radne skupine: za demokratizaciju i zaštitu ljudskih prava, za obnovu, za gospodarski razvoj i suradnju te za pitanja sigurnosti. Taj sporazum daje okvire koji sada čekaju da ih popunimo sadržajima. A sadržaj se može dobiti iz izvješća sastavljenog u Centru za studije europske politike, sa sjedištem u Bruxellesu. Jezgra toga plana, u obliku izvješća, sastoji se od četiri povezana koraka: 1. Države sudionice povezuju svoje carinske službe, najprije na jugoistoku Europe, a zatim i s tržištem Europske unije. 2. Europska unija nadoknađuje njihove proračunske gubitke zbog manjih carinskih pristojba. Ta naknada trebala bi biti i veća od carinskih prihoda i bila bi veliki poticaj državama da i one u tome sudjeluju. Pomoć iz proračuna Europske unije bila bi oko 5 milijarda eura godišnje. Sve se to savršeno slaže s europskim proračunom za 2000. godinu koji je prihvaćen u Berlinu. 3. Pomoć bi ovisila isključivo o napretku na stvaranju otvorenoga društva - o slobodnim izborima, neovisnim medijima, pravnom sustavu, transparentnosti djelovanja i uklanjanju politike iz gospodarstva. Morat će postojati prikladan nadzor nad carinskim službama i javnim troškovima kako bi donatori bili zadovoljni. 4. Uz pomoć Europske unije sve bi te države uvele euro (ili njemačku marku sve do uvođenja eura) kao zajedničku valutu. Bugarska već ima valutu čvrsto povezanu s njemačkom markom, a ostalim državama takva monetarna povezanost čak nije ni potrebna. U prvo vrijeme time bi se stvorilo područje slobodne trgovine slično području Beneluksa. Čim Europska unija bude zadovoljna nadzorom nad radom carinskih služba, prihvatit će uspostavu zajedničkoga europskoga tržišta. Trgovina poljodjelskim proizvodima, a to je najbolje razvijena trgovina toga područja, mogla bi i dalje biti podvrgnuta nekim ograničenjima, ali Europska bi unija morala pokazati stanovitu velikodušnost ako želi da taj plan uspije. U vrlo bliskoj budućnosti, npr. za dvije godine, ta bi regija bila primljena u zajedničko europsko tržište. U daljoj budućnosti i njezine bi države bile primljene, ali pojedinačno, kao punopravne članice. Bugarska je već sada kandidat za pristup, a njezino sudjelovanje pri provođenju toga plana pomoglo bi joj da ranije postigne sve uvjete. I Hrvatska bi time pojačala svoje argumente i postala kandidat, iako još mora ukloniti jednu veliku zapreku: sadašnji izbori odvijaju se u uvjetima koji su jako daleko od demokratskih. Srbija bi morala održati izbore pod nadzorom OESS-a ako želi pristup, a Miloševiću bi bilo jako teško oduprijeti se pritisku naroda koji želi pristup Europi. Tim planom postiglo bi se ono što se nije postiglo bombardiranjem. Bile bi nužne još neke mjere za jamčenje javne sigurnosti, obnovu infrastrukture, smještanja prognanika i uspostavu temelja otvorenoga društva. Ali to bi bilo moguće uz spomenuta četiri međusobno povezana koraka. Jer, države ne razdvajaju samo granice. I same države snažan su izvor korupcije. Ukidanje carinskih pristojba smanjilo bi mogućnost vlada da se upleću u gospodarski razvoj, a one bi morale konkurirati ako žele privući strana ulaganja na svojem teritoriju umjesto da postavljaju zapreke, kao što to sada čine. Početni doprinos Europske unije bio bi dobrim dijelom pojačan i privatnim ulaganjima. A to je čimbenik zahvaljujući kojemu je Marshallov plan bio tako uspješan. Plan stvaranja otvorenoga društva na jugoistoku Europe donio bi troškove Europskoj uniji, ali mali su to troškovi, jer s gospodarskoga gledišta, ta je regija manja od Nizozemske. Ti bi troškovi bili jedva nešto veći od vojne i humanitarne intervencije, a koristi bi bile neusporedivo veće", piše George Soros, predsjednik zaklade Soros Fund Management i Open Society Institute.