US WT 7.7.AMER.-EUROPSKI ODNOSI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 7. VII. 1999. Razilaženje? "'Kad god se pojavi nova knjiga o američko-europskim odnosima, ja o tome izvijestim ministarstvo vanjskih poslova. Sudeći po učestalosti mojih izvješća, sigurno su zaključili da Amerikanci mnogo razmišljaju o Europi', to je rekao europski veleposlanik na sastanku u Centru 'Nixon' prigodom izlaska nove knjige Petera Rodmana 'Razilaženje: trendovi u američko-europskim odnosima'. Zatim je dodao: 'No, bojim se da će steći pogrešan dojam. Većina Amerikanaca uopće ne razmišlja o Europi.' Taj komentar prenosi istinu koja posjetiteljima iz Europe postaje sve očitija dok, u potrazi za bilo kakvim vijestima iz Europe, listaju američke novine u kojima su donedavno glavna tema bili Pacifik i Latinska Amerika. (...) Doista se čini da se 'razilazimo'. Kosovo je, naravno, vratilo Europu na naslovnice, ali pitanje je hoće li to sve popraviti ili pogoršati. Po mišljenju mnogih obrambenih konzervativaca... rat u Jugoslaviji otkrio je slabosti u početku prekoatlantske institucije, NATO-a, a ne njezine vrline. A Peter Rodman je posve sigurno jedan od skeptika. 'Kosovska kriza 1999.', piše, 'nije se mogla dogoditi u gorem trenutku za američko-europske odnose'. Potpuno preuzevši dominaciju nad sastankom na vrhu NATO-a koji je u travnju održan u Washingtonu, pojavila se u trenutku kad su 'kredibilitet, povezanost i razlozi postojanja' te organizacije bili narušeni temeljnim promjenama u međunarodnom sustavu, misli g. Rodman. Uz to, vjerojatno bi se moglo reći da su, kad poslije svega analiziramo Kosovo, malobrojni oni koji bi u Americi ili Europi izabrali Kosovo kao model budućih vojnih pothvata. Jer, operacija je poduzeta previše ad hoc, loše je planirana, nije zadan njezin konačni rok - a i posljedice koje su osjetili oni kojima je navodno morala koristiti bile su odveć bolne. Ipak, Kosovo je imalo vrlo dubok utjecaj na razmišljanje Europe o samoj sebi i načinu na koji će se postaviti prema SAD. A dalo joj je i snage za zajedničku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, otkrivši Europljanima koliko su sramotno neprimjerene njihove oružane snage, koliko ovise o američkome zrakoplovstvu, obavještajnim službama i transportnim mogućnostima. To baš i ne čudi, s obzirom na to da je Europa desetljećima kaskala za SAD u obrambenim proračunima i nabavi oružja. Osim toga, zajednička vanjska i sigurnosna politika bila bi, čini se, logičan sljedeći korak u europskoj integraciji koja će pratiti Europsku monetarnu uniju, iako se teško može reći da je euro ostvario vrtoglav uspjeh, s obzirom na to da je, otkako je pušten poslije Nove godine, izgubio 10 posto vrijednosti zbog strukturnih gospodarskih slabosti u velikim zemljama poput Njemačke i Italije. Mnogi američki analitičari, a među njima i g. Rodman, europske poteze drže reakcijom i izravnim izazovom američkome vodstvu. 'Nestanak sovjetske prijetnje i pojava Amerike kao jedine velesile, navele su Europljane na to da pokušaju izgraditi Europsku uniju i pretvoriti je u protutežu američkoj dominaciji', piše. Kad god se pojavi ta tema, budite sigurni, Amerikanci će prezirno iščupati nedavnu francusku kovanicu 'hipersila' kojom su opisane SAD - navodno tako strašnu uvredu koju može smisliti samo francuski mozak. Po mišljenju g. Rodmana, europska svojeglavost pokazuje se na nekoliko područja. Javljaju se beskonačne trgovinske svađe, koje su nedavno ilustrirali prepirka o genetički modificiranoj govedini (GM govedini, kako pišu europske novine) ili 'bananski rat', doista smiješan predmet nesuglasica s obzirom da niti Europa niti SAD ne proizvode sporno voće. Suočene s protuameričkim osjećajima zbog banana, SAD su zaprijetile silovitim udarcem - protiv talijanskih torbica, škotskih pulovera i engleskih čestitaka. Zamislite. Drugi aspekt tog niskog rata bile su nesuglasice u pogledu trgovinske politike prema Iranu, Libiji i Kubi. Europljani, koji mnogo više ovise o srednjoistočnoj nafti nego Amerikanci, energično se protive načelu ekstrateritorijalnosti u američkoj sankcijskoj politici prema te tri zemlje. Amerikanci su, razumljivo, optužili Europljane da žele sklopiti sporazum s vragom, što je blizu istine, ako slučajno poslušate priču kubanskih političkih zatvorenika o Castrovu 'radničkome raju'. Politika prema Srednjem istoku stalna je zapreka u odnosima. (...) Izazivajući veliku ljutnju Amerikanaca, Europa je nekoliko puta zatražila stvaranje palestinske države, kao i nedavno u travnju na sastanku na vrhu u Berlinu. To se, naravno, protivi američkoj politici (bar službenoj) i smanjuje ulogu Amerike kao glavnoga posrednika između Izraelaca i Palestinaca - što iritira Amerikance. Europljani, u međuvremenu, tvrde da, s obzirom na opseg pomoći koju šalju na palestinsko područje, moraju imati pravo glasa. Očita je istina da postoje teme koje izazivaju napetosti u prekoatlantskim odnosima. A istina je i to, kao što je napisao g. Rodman, nove generacije europskih i američkih vođa morale bi na prvo mjesto staviti odnose između Europe i SAD. Što se vrijednosti i interesa tiče, mnogo se toga može podijeliti u svijetu u kojemu Rusija ostaje nestabilna, a Kina sve jača sila i moguća prijetnja. No, to znači da obje strane moraju pošteno priznati probleme. I baš tu se krije pogreška onih koji analiziraju odnose kao g. Rodman. Europljani moraju prestati prigovarati zbog američke nadmoći, ali i Amerikanci moraju malo razmisliti o tome što žele. Žele li SAD da Europa pridonese svojoj obrani? To smo govorili desetljećima, ali sad kad se čini da se ostvaruje, Amerikanci dvoje. Želimo li da Europa ostane nemoćno ovisna o američkoj sili? Takav odnos nije dugoročno održiv ako ne postoji vanjska prijetnja s Istoka. I, napokon, moraju li Amerikanci europsku integraciju baš doživjeti kao bodež zabijen u srce američkoga vodstva? Ono ima vlastitu dinamiku koja izrasta iz potrebe da se Europu spriječi u započinjanju još jednoga svjetskog rata, što je pohvalan motiv, koliko god se ta mogućnost danas činila dalekom. Dovoljno je pomisliti na američka groblja u Normandiji da bismo se prisjetili koliku su cijenu sami Amerikanci platili za donošenje mira u Europu. Danas, međutim, američka protueuropska retorika može naškoditi odnosima, baš kao i europski protuamerički osjećaji", piše Helle Bering.