FR LE MONDE 6.7.KOSOVO I ALBANIJA

FRANCUSKA LE MONDE 6. VII. 1999. Kosovo, albansko 'nacionalno pitanje' "Albanija se jako zanima za Kosovo. Toliko da većina domaćih glasila stanje na tom području naziva 'nacionalnim pitanjem' - bilo da je riječ o ratu, vjekovnom neprijateljstvu između Srba i Albanaca ili o budućnosti Kosova. Spontana solidarnost izazvana pokoljima i progonima Kosovara, pojačala je osjećaj narodnog jedinstva između Albanaca u Albaniji i onih na Kosovu, koji su prije rata činili barem 90 posto puka u toj jugoslavenskoj pokrajini. Na Balkanu, gdje etnička podjela ne odgovara uvijek zemljopisnim granicama i gdje se pojmovi naroda i nacije lako mogu pobrkati, gdjekad su nejasne granice između nacionalnog osjećaja i nacionalizma. Skretanje od te nejasnoće, proizvelo je politiku 'velike Srbije'. Kod susjednih naroda sablast drijema. Pojam 'velike Albanije' - izraz se ne rabi u Tirani - danas ističu samo nevažne ekstremističke stranke. No činjenica da se pitanje pokrajine koja je izvan njezinih granica, a naseljena je gotovo isključivo Albancima, ali još pripojena ostatku Jugoslavije, kao i sudbina albanske manjine u Makedoniji, Crnoj Gori i na sjeveru Grčke, promatra kao 'nacionalno pitanje', govori da nakane još nisu potpuno jasne. Kao što nije jasna razlika između političke i etničke (vjerske) zajednice izvan državnog područja, kada je riječ o tome što čini jedan narod. Kada prognani Kosovari u Parizu prosvjeduju tražeći NATO-ovo upletanje i ističu slogan 'Dok je Albanija raskomadana, neće biti Europe', ili kada se u Tirani uzvikuje 'Živjela etnička Albanija' ('Rrofte Shqiperia etnike'), čini se da oni misle kako se političko jedinstvo mora pokoriti pravilima etničkoga jedinstva. Kad vidimo da zemljovid 'velike Albanije' krasi zidove sveučilišta u Tirani, očito je da je etničko jedinstvo premašilo razinu običnog razmatranja. (...) Pitanje Kosova, 'nacionalno pitanje', postalo je jedna od tema unutarnje političke borbe u Albaniji. Većina u vladi (Socijalistička stranka) i jedna stranka iz desnice koju podupire Republikanska stranka, jako su se zauzele za prijelaznu vladu na Kosovu i priznaju ovlasti Hashima Taqija, kosovskog 'premijera'. Njegova suparnika, 'predsjednika' Ibrahima Rugovu, vođu pacifističkog pokreta (LDK) podupire Sali Berisha, bivši predsjednik Republike Albanije i sadašnji vođa oporbene desnice (Demokratska stranka). Nakon pobjede Socijalističke stranke (srpanj 1997.), Ibrahim Rugova ne želi doći u Albaniju. Naprotiv, sve se političke stranke slažu oko samoodređenja Kosovara nakon prijelaznog razdoblja protektorata NATO-a. 'U Albaniji nema protualbanskih stranaka', šali se predsjednik Narodne skupštine Skander Gjinusei. Opet su namjere nejasne. Od samoodređenja do neovisnosti samo je jedan korak. Još treba vidjeti kako će se razvijati međusobno nepovjerenje između Albanaca i 'bogatih rođaka' na Kosovu koji bolje poznaju tržišno gospodarstvo. (...) Albanija je još daleko od tražene razine političke i gospodarske stabilnosti, ne samo da bi razmišljala o mogućnosti pripojenja Kosova, već i o integraciji u Europu. Njezina uloga tijekom rata, njezino opredjeljenje za NATO, kao i njezina spontana plemenitost u prihvatu izbjeglica, napokon su joj dali nadu da će zaživjeti na zapadnoj pozornici. Politički dužnosnici odmah su skloni vjerovati da je došlo vrijeme da zemlja, u ime naknade, dobije trajnu pomoć međunarodne zajednice. Ništa ne govori da i ova ima istu nakanu. Buđenje bi u Albaniji moglo biti bolno. Umjesto da više otvori granice prema Kosovu, preko kojega se, među ostalim, krijumčarilo oružje i droge, NATO bi mogao biti pozorniji. Kada je riječ o Albaniji, ona bi mogla biti grubo odgurnuta u stranu", u rubrici 'Obzorja' piše Marion Van Renterghem.