NJ 6. VII. FR: KRIZA IGDJE U E POGAĐA E

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. VII. 1999. Kosovska lekcija "Je li točno da nakon rata na Kosovu ništa više nije isto? Prije samo nekoliko tjedana takvo je očekivanje bilo uvriježeno. Činilo se da je zaokret previše dubok, izgledi za uspjeh NATO-ova bombardiranja previše neodređeni. Kosovo je postalo unutarnjopolitičkim pitanjem, gurnuvši njemačke zelene na sam rub podjele. Sada je Kosovo ponovno potisnuto daleko u pozadinu. Njemačka politika kruži oko odbacivanja atomske energije i oko Saveza za rad (njemačka inačica Gospodarsko-socijalnog vijeća - op. prev.). Balkan više nije ratno već zaštićeno područje, i to je razmjerno dosadno. Nikog više ne zanima što će ubuduće tamo koordinirati dosadašnji ministar u kancelarovu uredu. Važnije je da više nije u Bonnu. Čini se da je nakon rata na Kosovu sve ostalo po starom - bar na prvi pogled. Pritom valja napomenuti da ipak ostaju dalekosežna pitanja, koja je upravo zato lako potisnuti u drugi plan. Naime, pouka je bila sljedeća: mnoge omiljene dugotrajne rasprave iznenada je potisnula stvarnost koju nitko više ne može usmjeravati. Buduća funkcija Bundeswehra? Njemačka uloga u svijetu? Čovječna vanjska politika, orijentirana na vrijednosti? Kosovo je iznudilo praktične odgovore na ta pitanja - bez ikakvih alternativa, tvrde oni koji su morali donositi odluke. U tom je kontekstu potpuno razumljiva smušenost koja je nastupila u tjednima nakon ružnog sna. Zbog vladine politike štednje značenje tih pitanja postalo je jasno tek na primjeru Bundeswehra. Vojni dužnosnici drže da su njihove postrojbe pogrešno opremljene i zahtijevaju - uz imanentno logična objašnjenja - više milijarda ulaganja - od europskog špijunskog satelita do novih transportnih zrakoplova. Ministar obrane žurno gomila snage za reakcije na krize kako bi uopće mogao udovoljiti zahtjevima. Time ministar Scharping dodatno relativizira staru funkciju obrane zemlje i neće moći dugo financirati svoje interventne postrojbe bez drastičnog smanjenja vojske. Ukidanje vojne obveze, čemu su na društveno-političkoj razini bili suprotstavljeni mnogi argumenti - postalo je još realnije rješenje. Drugo središnje iskustvo jest konzekvencija procesa europeizacije njemačke vanjske i sigurnosne politike. Naime, ta bi konzekvencija mogla razumijevati približavanje manevarskog prostora ništici. Tako je bilo početkom bombardiranja kad se NATO zbog vlastitih poteza našao prisiljenim nešto poduzeti, a Zapad je kliznuo u zračni rat čiji završetak odnosno proširenje nije bilo moguće proračunati. Doslovno nisu znali što čine - znali su samo da to moraju činiti. Uključivanjem Rusije Nijemci su na diplomatskoj razini pomakli puno stvari s mrtve točke. No, ta činjenica ne smije prikriti višetjednu prevlast obvezatne savezničke solidarnosti i dokazane minimalne izglede pojedinih članica NATO-a da u vojnom savezu odustanu od započete politike. U sadašnjem je presedanu iskušano sljedeće: kada NATO zove, Njemačka se odaziva. Opisana snažna povezanost sa savezom pruža trajnu zaštitu od svake nacionalističke stranputice, ali istodobno ograničava suverenitet vlastitog razmišljanja kada drugi lutaju stranputicama. Takva povezanost ne smije biti smatrana samo dobrodošlim realnim načelom koje nepovratno uklanja iluzije svih vrsta (pa i onih crveno-zelenih). Stvar je mnogo složenija. Previše je jednostavno u retrospektivi uočavati samo gladak završetak ili ga čak moralno snažno uzvisiti, proglašavajući ga blistavom pobjedom vanjske politike, orijentirane na vrijednosti. Naime, jaz između međunarodnoga prava i obveze na pružanje pomoći, te između zaštite i istodobnog ugrožavanja ljudskih života ne dopušta takve ocjene. Samo onaj tko protegne pogled dalje u prošlost od zračnih udara, otkrit će istinsko bitno pitanje: kako u Europi onemogućiti da jednog dana ponovno bude prekasno za mir te da rat ostane jedinim preostalim odgovorom? Čak ni strategije izbjegavanja sukoba u međunarodnim organizacijama i tijelima, koje su razvijene radi sprječavanja sukoba među državama i na koje je njemačka politika stišavanja napetosti nekada bila tako ponosna, nisu polučile nikakve rezultate. Pouka glasi: štogod se događa bilo gdje u Europi, pogađa baš sve - svidjelo se to bogatim zapadnim zemljama ili ne; htjela to javnost, koja još funkcionira nacionalno, primiti na znanje ili ne. Debelokoštvo prema ratu i njegovim posljedicama ima i umirujućih ali i problematičnih strana. Ni traga militarizaciji njemačkog društva - rat ionako nije bilo moguće izravno doživjeti. No, slike se usijecaju u opći iskustveni fond i bez izravnog suočavanja. Ono što više nije pod znakom pitanja postaje normalno. Tajni nastavni plan, lekcija Kosovo: povezivanje s međunarodnom zajednicom dosegnulo je razinu s koje više nema povratka - a katkad više ni vlastitog puta", upozorava Richard Meng.