AU 6.VII.PR:NESLOŽNI CRNOGORCI

AUSTRIJA DIE PRESSE 6. VII. 1999. Kada Beograd pošalje tenkove u "vozačku školu" u Crnu Goru "Crna Gora mogla bi već ove jeseni imati vlastitu valutu, objavio je u ponedjeljak vodeći crnogorski financijski stručnjak Željko Bogetić. Njegova je prognoza jako hrabra budući da su još prošloga petka svi strahovali od puča jugoslavenske savezne vojske. No, tek što su se tenkovi vratili s jadranske magistrale u vojarne, bučna jugoslavenska republika ponovno je drsko digla glavu. Dvije strane već mjesecima neprekidno ispituju koliko daleko smiju ići. Političko osvajanje teritorija u ratu živaca, u kojem je zalog status Crne Gore, mjeri se milimetrima. Prošlog tjedna vojska je iznenada poslala tenkove na obalnu cestu kod Herceg-Novog - izjavivši sljedećeg dana da je posrijedi bio tek tečaj 'vozačke škole'. Beograd i Podgorica ispituju jedno drugo u ozračju straha i nepovjerenja: tko i što smjera? tko i što može nametnuti? Nema upotrebe sile, ali svaki pokret prijeti narušavanjem labilne ravnoteže. Krivac za ponovno zatezanje odnosa između Crne Gore i vodstva Savezne Republike Jugoslavije, nalik na ono u travnju ove godine, nakon početka NATO-ova bombardiranja, nije samo vojska, koja se nakon sklapanja mira povukla u vojarne. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović iskoristio je previranja, u kojima se njegov jugoslavenski kolega Slobodan Milošević našao nakon poraza u ratu na Kosovu, i zatražio nov status za svoju malu republiku. Odnose između Podgorice i Beograda treba 'redefinirati', glasi aktualna uzrečica. Đukanović je objasnio da Crna Gora mora preuzeti ovlasti za vanjsku i obrambenu politiku, valutu, vanjsku trgovinu i carinu. Ne budu li ti zahtjevi prihvaćeni, Crna Gora težit će samostalnosti, napomenuo je Đukanović. Sukladno tom nastupu, u Podgorici sada zasjeda 'okrugli stol' političara i intelektualaca, koji razmišlja o budućnosti Crne Gore. Po analizi predsjednika crnogorskoga ustavnog suda Blagote Mitrića, postoje tri opcije: poboljšanje odnosa sa Srbijom, potpuno razdvajanje i, kao mudro srednje rješenje, konfederacija samostalnih država. Postojeća savezna država (federacija) poželjna je, ali ne funkcionira, napomenuo je Mitrić. Crna Gora ne priznaje jugoslavensku vladu i sada sama regulira svoja pitanja - suprotno saveznom ustavu. Tenkovska vozačka škola na jadranskoj magistrali i navodno koncentriranje snaga na crnogorsko-srpskoj granici, o kojem je prošlog tjedna govorio vrhovni zapovjednik NATO-ovih snaga Wesley Clark, nisu jedine reakcije Beograda na autonomaške želje Crnogoraca. Kratko prije toga jugoslavenski premijer Momir Bulatović krenuo je u posredničku inicijativu, uputivši poziv na razgovor u Beograd. Vlada u Podgorici taj je prijedlog uistinu grubo odbila; Milodrag Vuković, glavni tajnik vladajuće crnogorske stranke, nazvao je Bulatovića 'ilegalnim premijerom'. Usprkos tome, čini se da Beograd ne odustaje od nade u sporazum. Čak i potpredsjednik srpske vlade Vojislav Šešelj, koji obično demonstrativno ignorira autonomiju Crne Gore, priželjkuje razgovor, ali je istodobno poručio da želja Crnogoraca za konfederacijom 'neće proći'. Vuk Drašković, otpušteni potpredsjednik jugoslavenske vlade i još uvijek kandidat za dužnosti u vladi, pozvao je čak predsjednika Đukanovića da u Beogradu preuzme visoku dužnost na razini federacije. Đukanović je taj poziv odmah odbio. Nakon Đukanovićeve pobjede u listopadu 1997. oporba u Beogradu uporno pokušava izvući korist iz Crnogorčeve moći i popularnosti. Đukanovićeva reakcija na to dodvoravanje zapravo je hladna, iako crnogorski predsjednik takve nastupe ne odbacuje u potpunosti. U osvrtu na Draškovićevu ponudu Đukanović je odgovorio da svoju budućnost vidi u Crnoj Gori. Od samog početka Đukanović je varirao između dva međusobno isključiva cilja: reformiranja i demokratizacije Jugoslavije, s jedne, i izdvajanja Crne Gore iz jugoslavenske federacije, s druge strane. Dosad su propali svi pokušaji vezivanja Đukanovića za jednu od te dvije opcije. Najbolji taktičar ne može se izručiti na milost i nemilost nesretnoj beogradskoj oporbi, ali si ne može priuštiti ni isključivo oslanjanje na vlastitu moć u Podgorici - naime, mnogi njegovi stranački kolege previše su privrženi Jugoslaviji. Činjenicu da Đukanović trenutačno više naginje autonomiji nego borbi za Beograd treba protumačiti kao dokaz za pretpostavku da Đukanović sada smatra Miloševića nepobjedivim - a ta je procjena vrlo realna. Beograd i Podgorica smatraju da puč, a zatim i građanski rat nisu vjerojatni. Takav sukob ne može si priuštiti ni Milošević ni Đukanović: Beograd ne može protiv Crnogoraca mobilizirati nacionalne osjećaje, a Crnogorci će se pak prije boriti jedni protiv drugih nego svi zajedno protiv Srba", napominje na kraju analize Norbert Mappes-Niediek.