US/WP/5.7.BUDUĆNOST AM. ZRAKOPL.

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 5. VII. 1999. Kosovo i budućnost američkoga zrakoplovstva "Kako se brzo mijenja općeprihvaćena mudrost. Prije samo mjesec dana učenjaci su izjavljivali da Kosovo dokazuje ono što 'stručnjaci' već znaju: zrakoplovstvo ne može samo dobiti rat. No, sad kad se čini da je NATO dobio rat protiv Slobodana Miloševića (koliko god bi taj uspjeh mogao ispasti manjkav i šupalj), mnogi koji su u početku bili skeptični sad staju na stranu zagovornika zrakoplovstva. A mnogi zagovornici uporabe zračne sile koji su se jadali da zračne snage nisu dobile poštenu priliku, ubrzo su se priključili onima koji su slavili pobjedu. No, moramo biti oprezni. Posrijedi je trik. Teorija uporabe zračne sile koju je 'opravdalo' Kosovo nije nova doktrina 'usporednog ratovanja' koju traže zagovornici zračne sile: nadmoćna uporaba zrakoplovstva kako bi se sustavno paralizirao protivnik. Umjesto toga, ona je diskreditirani pristup iz prošlosti - rat do iscrpljenosti kojim se želi slomiti volju naroda. Razlika između te dvije doktrine uporabe zračne sile vrlo je bitna. Ne bismo smjeli dopustiti da je prikrije likovanje onih koji Kosovo drže glavnim uspjehom budućih jeftinih bitaka. Još od osvita zračnoga doba, zagovornici zračne sile tvrdili su da je zrakoplov omogućio brze pobjede u ratu. Poslije, primjerice, Prvoga svjetskog rata, talijanski pilot Giulio Douhet tvrdio je da je zrakoplovstvo omogućilo takvu pobjedu jer zračne flote mogu letjeti iza bojišta na kojima niti jedna strana ne napreduje i izravno napasti neprijateljeve strateške centre, izazvati sustavnu paralizu neprijateljeve ratne sposobnosti i volje za borbom. Billy Mitchell, prorok američkoga zrakoplovstva, tvrdio je slično. Taktička škola zrakoplovstva, organizacija koja je stvorila doktrinu uporabe zračne sile za Sjedinjene Države u Drugom svjetskom ratu, donekle je promijenila Douhetov i Mitchellov opći pristup, ali je prihvatila glavno načelo. Iako je strateško bombardiranje Njemačke i Japana odigralo bitnu ulogu u porazu sila Osovine, današnjim uspjesima zračnih snaga nedostaje vizija zagovornika uporabe zračne sile. Tijekom Drugoga svjetskog rata, strateško bombardiranje, koje ni slučajno nije donijelo brzu odluku, degeneriralo je u nemilosrdan rat do iscrpljivanja protivnika - ne baš različit od rata na kopnu i moru. Uz golem gubitak ljudskih života, Saveznici su sravnili sa zemljom neprijateljeve industrijske centre i naseljena mjesta. Ipak, stanovništvo zemalja podvrgnutih neprestanom bombardiranju pokazalo je otpornost koje nisu mogli predvidjeti zagovornici uporabe zračne sile. No, tvrde oni, zračne snage danas imaju sposobnost i doktrinu koja im napokon omogućuje da ispune prvotno obećanje; nevidljivost i preciznost omogućuju im istodoban napad na cijele 'sustave' kako bi ih oslabili i paralizirali. Drugim riječima, zahvaljujući novim tehnologijama i operacijskom konceptu usporednog ratovanja, oslanjanje na stare strategije potpunoga uništenja i iscrpljivanja više nije nužno. To su tvrdili kad su zračne snage odlazile na Kosovo. Koliko današnja uporaba zračne sile protiv Jugoslavije odgovara novoj paradigmi zračne sile? Nevidljivost i preciznost doista su smanjile broj letova potrebnih za napad na bitne ciljeve. To je imalo dva korisna rezultata. S jedne strane, samo su dva NATO-ova zrakoplova uništena, a niti jedan pilot niti posada nisu izgubljeni u neprijateljskom napadu - što je zapanjujući rekord za operaciju koja je trajala 77 dana. S druge strane, civilne su žrtve bile male, posebno ako se usporede s brojem napada i uništenih ciljeva. No, strateški oblik zračnih napada diktirala je operacijska zadaća da se broj izgubljenih zrakoplova i pilota svede na minimum. NATO- ovi su zrakoplovi letjeli na velikim visinama i izbjegavali su napade na srpske kopnene snage na Kosovu kako bi se spriječili gubici. Tako je NATO uspio izbjeći gubitak svojih pilota po cijenu tisuća Kosovara koje su poklale snage Slobodana Miloševića i gotovo milijuna izbjeglica. I ostaje činjenica da je zračna sila pobijedila Jugoslaviju na stari način: kažnjavajući jugoslavensko civilno stanovništvo, ne ubijajući ih u velikom broju kao u Drugom svjetskom ratu, nego uništavajući infrastrukturu o kojoj ovise. To nije paraliza koju su obećali proroci usporednoga rata. To je iscrpljivanje. Zadnji koji bi smjeli veličati ulogu zrakoplovstva na Kosovu baš su sami zagovornici zračne sile. U zračnim napadima na Jugoslaviju prekršena je doktrina zračne sile koju su prihvatili. Doista, tijekom rata, mnogi zagovornici zračne sile žalili su zbog pogrešne uporabe zračne sile. NATO-ovi zračni napadi, tvrde, podsjetili su na diskreditiranu pojačanu uporabu zračne sile koju se povezuje s vijetnamskim ratom. Ti kritičari govorili su da su NATO-ovi zračni napadi 'teška pogrješka'. No, čim je g. Milošević slomljen, oni koji su napade u početku kritizirali, promijenili su pjesmu, očito osjećajući da će te uspješna zračna sila, kakva god bila, pomoći američkome zrakoplovstvu, posebno tijekom predstojećih bitaka za proračun. Naravno, zagovornici uporabe zračne sile priznali su da je postojala nepovezanost između teorije o uporabi zračne sile i onoga što je primijenjeno protiv Jugoslavije, no to se nije činilo bitnim. Prvi put u povijesti, nešto što se naziva 'zračnom silom' očito je prisililo protivnika da promijeni ponašanje. Tako je umirovljeni general zrakoplovstva Charles Link, neumorni branitelj zračne sile kao mogućega neovisnog ratnog pobjednika, likovao: 'Mnogi su govorili da zračne snage ne mogu nametnuti našu volju Slobodanu Miloševiću. A ipak jesu.' Iza uopćavanja o ratu protiv Jugoslavije kriju se velike opasnosti. Prvo, među nekim američkim političarima mogla bi se učvrstiti vjera da su 'bezgrešni ratovi' val budućnosti koji vodi do zlorabe vojne sile. Drugo, mogla bi dovesti do 'strateške jednostranosti', ponavljanja pogrešnoga obrambenoga gledišta Eisenhowerove vlade tijekom pedesetih. Eisenhowerova strategija nazvana 'Novi pogled' bila je usredotočena na široku primjenu zračne sile, sve do potpunoga isključivanja drugih mogućnosti. Taj je nerazmjer doveo do strateške nefleksibilnosti: SAD često ne mogu odgovoriti na krize u cijelom nizu sukoba. Taj je nedostatak doveo do zamjene 'Novog pogleda' strategijom 'Fleksibilnoga odgovora' šezdesetih. Rat protiv Jugoslavije slab je temelj na kojemu se može graditi buduća strategija i struktura snaga. Kao i u Drugome svjetskom ratu, zrakoplovstvo nije ostvarilo svoje predratno obećanje. Drugo, Jugoslavija je poseban slučaj, a ne općenit. Vrlo je nevjerojatno da bi u buduće SAD i njihovi saveznici mogli imati sličnu nadmoć nad protivnikom. Budu li je imali, protivnik će se vjerojatno odlučiti za asimetričnu strategiju koja bi poništila prednost SAD. Ipak, mnogi su već počeli navoditi primjer uporabe zračne sile u ovom sukobu kao temelja napuštanja načela uravnoteženih snaga i združenih operacija kako bi se i dalje zastupalo himeru pobjede isključivim angažmanom zračne sile. Nije nam cilj ocrniti zračnu silu. Uporaba zračne sile nametnula se kao nužnost, ako ne i dovoljan razlog uspjeha u ratu. Čak ni najgorljiviji zagovornik stajanja na 'čvrstoj zemlji' neće zanijekati da zračna sila daje golemu prednost u ratu. Nitko koga poznajem ne voli ratovati bez zračne nadmoći koju SAD imaju. No, uravnotežene snage dobro su služile američkim interesima. Ne bismo se smjeli služiti manjkavim posebnim slučajem kako bismo opravdali povratak strategiji jednostranosti koja je karakterizirala pedesete na štetu opće američke sigurnosti", piše Mackubin Thomas Owens, profesor strategije i planiranja uporabe sile u Pomorskoj ratnoj školi.