FR-LIBERATION 5.7.JEZICI U FRANCUSKOJ

FRANCUSKA LIBERATION 5. VII. 1999. Francuska govori 75 jezika "Što je to jezik manjine ili regionalni jezik? Prema Europskoj povelji, to su 'jezici koje na području jedne države tradicionalno govori manji broj građana te države prema broju preostalog dijela pučanstva u državi.' Pod 'područjem' povelja smatra 'zemljopisni prostor na kojemu je taj jezik način izražavanja stanovitog broja osoba koji opravdava prihvaćanje različitih mjera zaštite.' Povelja također priznaje da postoje 'jezici bez područja' i određuje ih kao jezike koje 'govore građani jedne države, koji se, iako se tradicionalno govore na području države, ne mogu pripisati posebnom zemljopisnom prostoru.' Polazeći od te definicije, profesor Bernard Cerquiglini, direktor Državnoga zavoda za francuski jezik (CNRS), dobio je od Matignona nalog da sačini listu 'francuskih jezika' koji bi mogli uživati zaštitu Europske povelje. U izvješću koje je predao u travnju, jezikoslovac je popisao 75 jezika na području Francuske (Francuska i prekomorski departmani i područja). Umjesto pojma 'jezici bez područja', g. Cerquiglini radije rabi pojam 'povijesnih' jezika. Ukratko, jezika novih useljenika: 'Brojni građani iz francuskih departmana iz sjeverne Afrike govorili su arapski ili berberski, kaže. Neki su se, zbog socijalnih, gospodarskih i političkih razloga (napose plaćeni vojnici), doselili u Francusku, a da nisu prestali biti francuskim građanima; oni još žive i govore svojim jezicima, ili njihovi potomci govore dva jezika. Čini se da takvo stanje točno odgovara stanju regionalnih i manjinskih jezika na koje smjera povelja.' On se zauzima za jednu od zadaća glasovite povelje: 'Berberski ne štiti nijedna država, on je ugrožen.' (...) Preostaju 'teritorijalni' jezici koji uključuju zamisao o 'povijesnoj ukorijenjenosti'. To je pojam koji ovaj istražitelj ne odobrava: 'Želja za zemljopisnim temeljem regionalnih jezika, protivi se, misli on, francuskim republikanskim načelima koja drže da jezik, kao dio kulture, pripada državnoj baštini; korzikanski nije vlasništvo Korzike, već države.' (...) 'Drugim riječima, pravo je područje jednog jezika mozak onih koji ga govore.' To je načelo, zaključuje, u suprotnosti sa 'sociolingvističkom stvarnosti koja podsjeća da je suvremena socijalna pokretljivost takva da se različiti 'regionalni' jezici govore pomalo svugdje. Kreolski je doista živa jezična stvarnost pariške regije.' Koji će regionalni jezici imati sreću da budu izabrani kako bi uživali zaštitu povelje? Profesor Cerquiglini ne želi govoriti o popisu, prepuštajući tu brigu političarima. No za njega je predaja materinskog jezika temeljno mjerilo: 'Između kreolskih, zacijelo najživljih regionalnih jezika, koji se uglavnom govore i materinji su jezik više od milijun govornika, i burgundskog-morvanskog koji je uglavnom pisani jezik, a rabi ga samo nekoliko osoba koje ga ne prenose svojim potomcima, ima čitav niz različitih slučajeva.' On također nastoji na 'postojanju ili nepostojanju pisanog oblika (jezikoslovna norma, pravopis, književnost itd.) za svaki promatrani idiom.' Na koncu, Bernard Cerquiglini žali što je 'naše poznavanje brojnih jezika kojima govore francuski građani tako slabo'. Primjećujući zlobno: 'Zadnje veliko istraživanje o jezičnoj baštini Republike koje se, istina, provodilo u prilično drugačijem duhu, bilo je istraživanje opata Gregoirea (1790. - 1792.)'", piše Beatrice Vallaeys.