PARIZ, 2. srpnja (Hina/AFP) - Dijelovi svemirskih letjelica, najniži stupnjevi raketa i "mrtvi" sateliti u orbiti oko Zemlje sve više zabrinjavaju stručnjake koji u tome vide najveći izazov sljedećih desetljeća, iako se do danas samo
jedan satelit, čini se, sudario s nekim od tih starih dijelova.
PARIZ, 2. srpnja (Hina/AFP) - Dijelovi svemirskih letjelica,
najniži stupnjevi raketa i "mrtvi" sateliti u orbiti oko Zemlje sve
više zabrinjavaju stručnjake koji u tome vide najveći izazov
sljedećih desetljeća, iako se do danas samo jedan satelit, čini se,
sudario s nekim od tih starih dijelova. #L#
"Oko dvije tisuće tona otpada kruži oko Zemlje", izjavio je Pierre
Moskowa, voditelj odjela za svemirsku tehnologiju u francuskom
Državnom centru za svemirska istraživanja, po završetku
"radionice" na kojoj su se početkom tjedna okupili stručnjaci
raznih ustanova koje se bave tim problemom.
Devet tisuća predmeta većih od 10 cm, 110.000 komadića od jednoga do
10 cm i 35 milijuna komadića manjih od jednog centimetra nalazi se u
orbiti oko Zemlje. Sav taj otpad potječe sa satelita koji su
prestali raditi i s raketa-nosača koje ostaju u orbiti kad ispuste
satelite. Te se rakete zatim raspadaju pa se još više povećava
količina otpada. Problem je što čak i najmanji komadić pri brzini
kojom se kreće (oko 28.000 km na sat) postaje strašan projektil.
Uzmu li se u obzir svemirska prostranstva, za sada je opasnost od
toga svemirskog otpada ograničena, a mogućnosti gubitka satelita
zbog sudara s komadima otpada procjenjue se na 1:10.000. Poznat je
samo jedan dokazani slučaj gubitka satelita zbog tog razloga. Riječ
je je o francuskom mikro-satelitu CERISE, koji je u svemir ponijela
raketa Ariane 1995. i koji je prestao raditi 1996. nakon sudara s
jednim od 700 komadića metala veličine šake koji su ostali poslije
jednoga od prijašnjih lansiranja rakete Ariane (iz 1986.), čiji je
treći stupanj eksplodirao devet mjeseci poslije lansiranja.
Ipak, kaže Pierre Moskowa, "ne budemo li reagirali i uzmemo li u
obzir buduća lansiranja u nižoj orbiti (između 600 i 2.000 km od
površine Zemlje), stanje bi se moglo znatno pogoršati, jer će broj
krhotina rasti s eksponencijalnim vrijednostima".
Problem se, među ostilim, može smanjiti "pasivizacijom" najnižih
stupnjeva raketa-nosača, tj. potpunim pražnjenjem njihovih
spremnika za gorivo po završetku zadatka, a tu mjeru neki već
primjenjuju. Od početka primjene toga načina na raketama tipa
Ariane, godine 1993. nijedan stupanj tih raketa nije eksplodirao.
No, to je tek djelomična mjera, jer ti dijelovi raketa i dalje
ostaju u orbiti oko Zemlje. Tako će neki stupanj rakete-nosača u
geostacionarnoj orbiti (oko 36.000 km od površine Zemlje) i dalje
kružiti iznad naših glava još deset godina, dok se ne spusti do
visine od 200 km, u gušću Zemljinu atmosferu, gdje će se raspasti, a
ostat će u orbiti još oko 10.000 godina ako se ne spusti na manje od
600 km od površine Zemlje! Stručnjaci žele spustiti dijelove
raketa-nosača u niže orbite kako bi se njihov ostanak u orbiti
ograničio na 25 godina.
U očekivanju futurističkih rješenja poput "pretvaranja otpada u
paru" uz pomoć laserskih zraka, jedini je realni način popisati i
izbjegavati te predmete.
"Prašina" promjera manjeg od 0,01 cm ne zahtijeva nikakvu posebnu
zaštitu, jer je oklop svemirskih letjelica dovoljan za zaštitu od
otpada do 1 cm veličine. No, nema rješenja za otpad veličine od 1 do
10 cm. Svi veći komadi nisu takav problem, jer ih se može opaziti sa
Zemlje i izbjeći manevriranjem.
(Hina) rug dgk