US 1. VII. IHT SRPSKA KRIVICA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. VII. 1999. Srbi moraju preuzeti krivnju za djela svojih vođa "Matematika ljudske mržnje u drevnom kosovskom gradu Peći ide ovako: prije rata jedna petina stanovništva bila je srpska. Danas su četiri petine kuća u gradu spaljene ruševine", piše Jim Hoagland. "Slobodan Milošević nije zapalio svaku od tih kuća. To su učinili pojedinačni Srbi. Oni su to činili drage volje, često s ubojitim veseljem, prema pričama koje sad prikupljaju novinari, istražitelji ratnih zločina i mirotvorci NATO-a. Većina Srba koji su sustavno uništavali kuće svojih susjeda sad bježe. Njihove su kuće počele gorjeti čim su se prve albanske izbjeglice počele vraćati ukući. Tako se srpsko stanovništvo Peći sve više približava svom novom postotku zastupljenosti u gradu: nula. (...) Srbi koji bježe iz pokrajine nisu žrtve obrnutog etničkog čišćenja ili nametanja kolektivne krivnje, kao što apologeti često tvrde. Oni su žrtve potpore, odnosno prepuštanja, svoje zajednice Miloševićevom ratu. Kao pojedinci oni su možda nevini. No pokušaj uništenja Kosova Srbi su provodili drage volje, kao nacionalno djelo. Kampanja njihovih nacionalnih vođa koji ostaju na vlasti, s ciljem prisiljavanja kosovskih Albanaca na potpuno, konačno podvrgavanje srpskoj političkoj volji, Srbima je donijela neuspjeh i posljedice neuspjeha. Ne mislim da bi vojnici NATO-a i svijet općenito trebali stajati po strani ako Kosovari žele izravnati račune sa srpskim civilima. To bi samo jamčilo beskrajni balkanski rat. Nije poželjno ni osvetničko kažnjavanje Srbije, koja će uskoro moliti vanjsku pomoć da bi izdržala zimu. Odrješita osveta također jamči trajan sukob. Moje je gledište drukčije: NATO i UN, koji će sad surađivati u upravljanju Kosovom kao međunarodnim protektoratom, ne smiju pomagati Srbima da izbjegnu posljedice djela koja su dopustili svojim vođama provoditi u svoje ime. Srbima se ne smije dopustiti da i dalje ignoriraju strahote Kosova ili da ih sređuju u prikladnu inačicu koja se uklapa u njihov raširen kompleks proganjanja. Ključna bitka na Kosovu i u Srbiji u ovom trenutku nije diplomatska ni vojna. Ona je moralna i psihološka. Za vanjski svijet, ta bitka uključuje u najmanju ruku ne činiti ništa što bi odgodilo nacionalnu procjenu sebe i svog društva, koju Srbi moraju provesti. Rat i jedinstvo koje je on u Srbiji donio, pokazuju da njihov politički okvir nije utemeljen na teroru policijske države već na dragovoljnom staljinizmu. Cenzura i promidžba ne objašnjavaju potpuno opću srpsku ravnodušnost prema kosovskoj kalvariji. Nije bilo većih razlika između javnih reakcija Srba koji imaju pristup zapadnim izvješćima i emisijama i onih koji ga nemaju. Pojedinci su pred zapadnim novinarima slobodno kritizirali Miloševića, no srpske političke stranke nisu raspravljale o mudrosti ili moralu rata. Duše su bile zatvorene, a srca kruta, na načine koje je, iskreno, teško zamisliti krajem dvadesetog stoljeća. Zato je važno da NATO, UN i zemlje koje čine te organizacije nađu načine da pokažu zgroženost koju djela srpskog poretka zaslužuju. Samo se tako Beograd može prisiliti da prihvati promjene. Kontakt koji Zapad ima sa Srbima sad se mora temeljiti na promjeni, ne na obnovi koja bi im pomogla da izbjegnu bolne posljedice svog vlastitog zla. Oni mogu imati krvlju okaljane vođe ili zapadnu pomoć za električne centrale. Ne mogu imati oboje."