BE-LE SOIR 29.6.GRIP O RATU NA KOSOVU

BELGIJA LE SOIR 29. VI. 1999. GRIP misli da NATO-ov lijek nije bio dobar "'Problem Miloševića postoji, ali upotrijebljeni lijek nije bio dobar', kaže Bernard Adam, direktor GRIP-a (Skupina za istraživanje i obavješćivanje o miru i sigurnosti), prikazujući prvu knjigu zaključaka koje je skupina objavila o ratu na Kosovu. Skupni rad koji je uglavnom napisan između 10. i 25. svibnja, tj. prije završetka sukoba, donosi niz političkih, pravnih i vojnih, uglavnom vrlo kritičkih zaključaka o načinu na koji su NATO-ove zemlje vodile taj rat. Bernard Adam u tom ratu utvrđuje tri vrste odgovornosti: odgovornost srpskih nacionalističkih vlasti u Beogradu; 'negativan i samoubilački' razvitak stanovitog broja Albanaca; nedalekovidnost međunarodne zajednice, napose Europljana koji su se 'igrali čarobnjakova učenika, dajući Miloševiću proturječne znakove.' GRIP brani postavku prema kojoj su sporazumi iz Rambouilleta, 'koji su čak išli dalje od visokog stupnja samouprave', bili neprihvatljivi za Jugoslaviju. 'Napuštao se savez. Stvarala se konfederacija, kaže Bernard Adam. Uz to još i odredba kojom se predviđa raspoređivanje NATO-ovih snaga na neodređeno vrijeme.' Barbara Delacourt, asistentica na ULB-u (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, op. prev.) i koautorica knjige, misli da je NATO-ovo upletanje bilo u suprotnosti s postojećim pravom i nije bilo legitimno budući da se nije pokušalo razgovarati s Rusijom i Kinom. Problem se mogao iznijeti pred Glavnu skupštinu UN-a, primjećuje. Ta pravnica drži da se nasilje temeljilo na terorističkom djelovanju OVK-a koje se nije dovoljno sprječavalo. Napokon, humanitarni razlog ne može se održati jer je upletanje ubrzalo ljudsku tragediju. Andre Dumoulin ruši 'mit o čistom ratu'. On ističe 'slab završni račun' rata koji je bio obilježen nejednakim mogućnostima i neravnotežom između generacija oružja, što je ubrzalo etničko čišćenje. Ističući 'neprimjerenost mogućnosti prema opravdanosti ciljeva', on kaže da je NATO odabrao najgore rješenje za sprječavanje etničkog čišćenja. 'Milošević je mogao odrediti najvišu granicu razaranja, vrlo dobro štiteći vlastite snage.' Andre Dumoulin plaši se također da Europljani ne budu uvučeni u 'nemoralnu' zamisao o 'zero mort' na strani Zapada. U drugom poglavlju Luc Mampaey iznosi bilancu o 'humanitarnoj i ekološkoj katastrofi' tog 'hi-tech rata'. Na mnoga pitanja još nema odgovora, ističe, pitajući se što je bilo s tonama otrovnog plina koji je Beograd bio pripremio za proizvodnju kemijskog oružja, što je s opasnosti koju i dalje znače neeksplodirane rasprskavajuće bombe, što je s raspršivanjem grafitne prašine u prirodi i s mogućom opasnosti od streljiva s osiromašenim uranom. Bernard Adam zaključuje da NATO-ovi zračni napadi nisu ostvarili zadane ciljeve. 'Kad si u politici najgorega, osjećaš olakšanje jer si pribivao Miloševićevoj kapitulaciji, ali uz kakvu cijenu', pita se. Sukob je trajao predugo i bio je preskup, napominje, ističući da je on doveo do četiri puta većeg broja izbjeglica i četiri puta većeg broja mrtvih nego prije bombardiranja. Povlačenje OESS-a omogućilo je djelovanje iza zatvorenih vrata, dodaje, pitajući se nije li možda trebalo zadržati i pojačati međunarodnu nazočnost na Kosovu. 'Postoji odstupanje u želji Europljana da oponašaju težnju SAD-a prema brzoj uporabi sile', kaže direktor GRIP-a koji upozorava na nedostatak jasne predodžbe i političke volje Europljana", piše P. L.