ŠVIC 29.VI.-NZZ-PERONOVI NACI-PRIJATELJI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 29. VI. 1999. Na tragu Peronovih nacističkih prijatelja "'Kad će se konačno službena Argentina postaviti prema svojoj prošlosti i obračunati s kasnim fašistom Peronom, kao i njegovim aktivnostima neposredno poslije rata?' Na pitanje novinara na tiskovnoj konferenciji sa stranim predstavnicima medija Eduardo Duhalde, guverner pokrajine Buenos Aires i kandidat peronista na idućim predsjedničkim izborima, koji je sazvao konferenciju, nije bio pripremljen. Za njega i njegove stranačke kolege 'El General' bio je socijalni i povijesni reformator, nikakav fašist, rekao je Duhalde nemilosrdno, nakon što je prevladao prvi šok. Zvučalo je ledeno, no nipošto uvjerljivo. Nekoliko tjedana poslije tog događaja, ministar vanjskih poslova sadašnje peronističke vlade ('justicijalne') Guido Di Tella, izjavio je da bi se trebalo postaviti prema činjenicama, iako se ne radi o 'slavnom razdoblju argentinske povijesti'. Tu s radilo o istom povijesnom kompleksu. Mišljenje ministra zacijelo ne dijele justicijalisti koji se u svim mogućim i nemogućim prigodama pozivaju na bračni par Peron. Pa ipak, nešto se događa na fronti, nakon što se sjena Drugoga svjetskog rata nadvila nad Rio de la Platom, a holokaust i njegove posljedice u Europi iznova rasvjetljavaju, ovaj put ponajprije u njegovim gospodarskim i financijskim aspektima. Po tiskovnim izvješćima, argentinska vlada želi dati na raspolaganje zakladu od 300 tisuća dolara žrtvama nacističkih progona. No istodobno upozorava da to ne implicira sudjelovanje ili suodgovornost tadašnje argentinske vlade u iskorištavanju nacističkog plijena. Ta je ograda u doduše neizravnom ali ipak logičnom proturječju sa zadaćama 'Povjerenstva za istraživanje nacističkih aktivnosti u Argentini' (skraćeno Ceana), utemeljnog predsjedničkim dekretom u svibnju 1997. Povjerenstvo bi trebalo utvrditi koliko je ratnih zločinaca svojedobno došlo u zemlju i koliko je plijena pritom stiglo u Argentinu. Ceanom upravlja akademski odbor u kojem su argentinski i strani članovi od kojih ipak svi ne mogu sloviti kao stručni znalci. Pravi posao - barem tako tvrde - obavljaju stručne snage. Posao bi još ove godine trebao biti dovršen zaključnim izvješćem. Do sada su aktivnosti povjerenstva tekle bez javnosti. Što više, od 1997. obavljane su s toliko diskrecije, da je teško oteti se dojmu da tijelo koje je imenovala (peronistička) vlada, ne želi napadati peronistički tabor. Ta se sumnja produbljuje kad se uzme u obzir da je najvažnija osoba tadašnje organizacijske mreže stvorene zbog useljavanja ratnih zločinaca još živa i vrlo dobrog zdravlja, no nitko ju ne pokušava navesti na iskaze, iako bi to, uz predsjednikovu sklonost izdavanju dekreta, bilo lako. Danas 77-godišnjem njemačkom Argentincu Rodolfu ('Rudiju') Freudeu, sinu mjesnog nacističkog poduzetnika, predsjednik je Peron - intimni prijatelj njegova oca - povjerio vođenje 'informacijskog odjela' u predsjedničkom uredu. Jedina zadaća te službe koja je imala agente i doma i u inozemstvu, bilo je osiguravanje ulaska kruga osoba iz nacističke Europe, osobito iz Hitlerove Njemačke, koje su bile naklonjene šefu države i njegovoj okolini. Samo je po sebi razumljivo, da je 'Rudi' Freude morao znati o plijenu svojih štićenika. No šutnja je ipak prekinuta, zastor je malo prozračen poslije desetljeća potpunog zatišja. I izvan krugova Ceane postoji zanimanje za tu tematiku. Pišu se radovi, čak se izdaju knjige, koje do sada, naravno, nisu baš zadovoljile. Početkom devedesetih godina u Njemačkoj se pojavila monografija jednog mladog povjesničara o toj problematici. Prije nekoliko mjeseci jedan je argentinski autor objavio odgovarajuću knjigu. No oba se rada ipak moraju nazvati diletantskima. Njemački autor u nedostatku relevantnog arhivskog materijala nije rijetko davao riječ izbjeglim nacistima. Među njegovim su informantima i u međuvremenu u Rim izručeni i osuđeni ratni zločinac Erich Pirebke, bivši jugoslavensko-njemački 'Volksgruppenfuehrer' Josef Janko, antisemitski publicisti Juan Maler alias Reinhard Kopps i Wilfred von Oven.(...) Profesionalni časnik Peron već je tridesetih godina, za službenih boravaka u Santiagu de Chile i Rimu, dospio u utjecajan krug talijanskog fašizma kao i njemačkog nacizma i sklopio prijateljstva koja su trebala nadživjeti propast Hitlerove i Mussolinijeve Europe. Vojna loža koju su u domovini osnovali on i njegovi istomišljenici, Grupo de Oficiales Unidos (GOU), bila je orijentirana izrazito prijateljski prema osovini. Loža je od 1943. upravljala sudbinom zemlje kojom su vladali časnici, a vrhunac je bilo Peronovo predsjedništvo od 1946. Osobito je prvih godina dva Peronova mandata (1946. - 1955.) oko šefa države i njegove utjecajne supruge vrvjelo nacistima različita podrijetla. 'Izbjeglice demokracije' čak su osnovali vlastitu skupinu za potporu svojega zaštitnika i ideologijskog pratitelja, Movimiento de Peronistas Extranjeros. Stoga bi bilo pogrješno držati Perona hladnim fanatikom. Kao moćan čovjek, nije bio ideolog, nego pragmatičar i oportunist, unatoč političkoj sklonosti i osobnim simpatijama. (Takvim ga vidi i američki profesor Robert A. Potash, koji pripada najboljim poznavateljima argentinske suvremene povijesti). Peronova opasnost i totalitarizam su bili ublaženi - latinsko naslijeđe - minimalnom krutošću i potkupljivošću, bez obzira na to što je jaki čovjek Argentine u jedno doba zemlji dao svoj pečat, kad je fašizam u Europi već bio poražen. Nacisti koji su poslije rata u Argentini potražili spas, koristili su se za bijeg raznim putovima. Jedan je vodio preko Madrida i Barcelone - taj je poslije svršetka rata očito bio najvažniji - a drugi preko Danske-Švedske. Najgori nacistički zločinci su, čini se, izabrali talijansku rutu, gdje je mnoge kriminalce prihvatio Vatikan, konkretno austrijski biskup Alois Hudal i hrvatski svećenik Krunoslav Draganović. Kao vodič služio je već spomenuti Maler-Kopps koji i danas nesmetano živi u Argentini. Argentinski su konzulati pri tomu nabavljali dokumente za ulazak u zemlju. Nad organizacijom je bdjela argentinska služba za imigraciju. Najviše mjesto za koordinaciju bio je 'informacijski odjel' u predsjedničkom uredu na čelu s 'Rudijem' Freudeom, uz kojega je bio nacistički savjetnički stožer. U cijeli je proces - a to je još od onoga doba notorno poznato - bio umiješan predsjednik Peron. Služba za imigraciju samo je djelomično imala posla s imigrantima koji su se željeli predstaviti na normalan način. Djelomično su došljaci bili nedovoljno dokumentirani ili su - obično uz znanje vlasti - predočivali lažne dokumente. Najteži su slučajevi ulazili kao 'inženjeri' ili 'tehničari', poput Adolfa Eichmanna, hrvatskoga vođe Ante Pavelića, slovačkog voditelja židovskih deportacija Augustina Moraveka, zločinci traženi zbog masovnih pokolja Bohne, Guth, Kutschmann, Mengele, Roschmann, Šakić, Schwammberger. Inače su i stvarni (vojni) tehničari i inženjeri stizali na argentinsku obalu. Uglavnom su ih vrbovali argentinski časnici koji su time provodili sličnu politiku kao i zapadni saveznici i Sovjeti, kako bi osigurali neiskorišteni njemački know-how. Profesor Potash je ustanovio da su od 143 poslije rata zaposlena znanstvenika i tehničara u argentinskom koncernu oružja Fabricaciones Militares, 98 bili Nijemci odnosno novi doseljenici. Sir Sigmund Sternberg, britanski član International Raoul Wallenberg Committee, nedavno je upozorio na '150 ratnih zločinaca' koji su se poslijeratnih godina doselili u Argentinu i navodno ih se može identificirati. Po drugim izvorima, u posljednje se vrijeme saznalo imena oko stotinu francuskih i belgijskih nacističkih kolaboracionista koji su u Argentinu došli preko mreže povezane s pariškim nacističkim listom 'Je suis partout'. Kažu da je jedan put za bijeg nacista vodio i preko Berna, gdje je nedavno preminuli peronistički političar Benito Llambi poslije rata djelovao kao veleposlanik. Llambi je navodno u bernskoj Marktgasse 49 ustrojio švicarsko-argentinski institut i izbjeglicama nabavljao dokumente. Nacistički opljačkani novac, kao i mito isplaćivano bračnom paru Peron - takvo je mišljenje prošireno među istražiteljima - najvećim su dijelom ulagani u inozemstvu. S tim u vezi upućuju na europsko putovanje predsjednikove supruge 1947., tijekom kojega je 'Evita' posjetila i Švicarsku. Njezina je osoba za vezu navodno bio bankar Johann Carl Wehrli, čija je banka kasnije pripojena SBG-u" - izvješćuje novinar lista R.F.L.