ES 27. VI. - EL PAIS - KOMUNIZAM 1

ŠPANJOLSKA EL PAIS 27. VI. 1999. Komunizam se ne može reformirati, ali komunističke stranke mogu "Dvadeseto stoljeće, koje je Hobsbawn nazvao 'kratkim stoljećem', započelo je 1917. Oktobarskom revolucijom, a završilo je 1989. padom Berlinskoga zida. To su dva događaja koji obilježavaju početak nade te politički i gospodarski neuspjeh najveće do danas razrađene 'znanstvene' utopije: komunizma. A jezgra joj je ovaj model: jedna napredna stranka, hegemonistička i jedina. Od cijeloga toga iskustva ostala nam je prilično raznolika panorama, glavna joj je karakteristika dekadencija, a neke referencije, u obliku država, i danas su žive: Kina i Kuba. Ali država koja je predvodila pokret, Sovjetski Savez, i režimi u istočnoj Europi, ostavili su za sobom posvemašnji kaos. Ne samo da je propao politički sustav nego je propalo i samo društvo koje se služilo tim sustavom. Najjače ideološko naslijeđe komunizma jest fanatični etnički nacionalizam u istočnoj Europi te srljanje naprijed u državama bez ikakve demokratske tradicije. Komunističke stranke istočne Europe pretvorile su se, osim u Rusiji, u socijaldemokratske stranke i zatražile su prihvat u Socijalističku internacionalu. Unatoč tome, u Europskoj uniji i dalje postoje komunističke stranke koje proživljavaju svoj hod kroz pustinju, sa sve manjim utjecajem u parlamentima i ozbiljnim problemima pri definiranju svoje strategije, usred kulturalne krize. U južnoj Europi (u Španjolskoj, Francuskoj, Portugalu, Italiji i Grčkoj) postoje jaka uporišta komunističkih stranaka. Sve su one tražile snagu u posljednjim izborima za Europski parlament, i sve su dobile od 5 do 8 posto glasova, osim portugalskih komunista. Naprotiv, za razliku od onoga što se događalo prije deset godina, nordijski komunisti, otvoreni novim društvenim kretanjima, i nakon što su promijenili i ime i identitet, dobivaju od 9 posto (finski ljevičarski savez) do 16 posto glasova (švedski ljevičari). Evolucija ima smisla. Komunističke stranke rađaju se poslije završetka Prvoga svjetskog rata, a u oblake ih nosi radnička klasa (u društvima bez srednje klase) koja žestoko reagira na tragediju izazvanu imperijalističkim ratom i zahtijeva revoluciju koja će 'odmah i iz temelja promijeniti cijeli svijet'. Ono što je u Rusiji pobijedilo u Prvome, proširilo se na ostatak Europe u Drugome svjetskom ratu uz pomoć sovjetskih tenkova, a zatim se proširilo i na države Trećega svijeta. U tim državama nije bilo demokratskih temelja, a režimi su nastali u okolnostima uporabe vojnih snaga. U tome se nalaze korijeni bolesti koja je dokrajčila komunizam kao politički, gospodarski i društveni sustav, ostavljajući tolike države bez temelja na kojima bi se moglo nešto graditi i poslije komunizma, kao što je to slučaj s dubokom krizom u Jugoslaviji. Kad je riječ o zapadnim komunističkim strankama, one nisu osuđene na smrt ako budu učile na poukama iz povijesti. U demokratskoj državi sve stranke koje uživaju potporu naroda (a takvu potporu, iako je slaba, imaju i komunističke stranke), mogu odigrati nekakvu ulogu među naprednima snagama. U Europskoj uniji komunističke su stranke dobrim dijelom krenule putem prema obnovi s kojega nema povratka, a sastoji se u stvaranju pluralističkih naprednih blokova u kojima većinu danas čine socijalisti, odustajanju od zastarjelog koncepta 'hegemonije' koji je tolike godine razdvajao ljevicu i njezine nekompatibilne planove te prihvaćanju Europe kao najvažnijeg političkog subjekta sljedećega stoljeća. I baš to se sada događa. U Francuskoj i Italiji čak ni kosovski rat nije razbio vladu pluralističke ljevice. To se još ne događa u Portugalu i Grčkoj, ni u Španjolskoj, ali prvotna ideja španjolske Ujedinjene ljevice (Izquierda unida) koja je ponovno potaknula čak i Španjolsku komunističku stranku, gotovo bez predstavnika u španjolskome parlamentu, naprasno je prekinuta 1997., a nakon toga nastaje Nova ljevica. Ali odluka birača je neopoziva, a oni od komunističkih stranaka zahtijevaju da vode unitarnu politiku kojom će izbjeći mogućnost da budu instrumenti desnice, kao što se dogodilo kod nas. Komunizam, kao alternativna ideologija sustavu privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, ne može se reformirati i revidirati. To je odraz jednoga vremena, djelomice i posljedica racionalističkoga prosvjetiteljstva, ali je prevladan u ljevici reformatorskim ideologijama koje svoje korijene imaju kod Kanta i Bernsteina, a vrhunac doživljavaju na kraju našega stoljeća kod filozofa kao što su Rawls i Habermas. Unatoč tome, komunističke stranke, kao i bilo koja stranka, mogu biti reformirane. Ljevici treba snažan obnoviteljski poticaj, velike kulturalne inovacije, mora biti zamršena i otvorena za produbljivanje demokracije i jednakosti, nove oblike solidarnosti u multietničkim društvima i do sada nepoznate oblike sudjelovanja. Takav cilj zahtijeva i različite napredne političke subjekte te stranke koje će znati zajednički raditi na postizanju istoga cilja. Tu mogu sudjelovati komunističke stranke, ako to budu željele, prihvaćajući mogućnost da ljevica, kojoj moramo zahvaliti za toliki napredak u XX. stoljeću, u budućnosti otvori novo poglavlje svoje povijesti i opet razmotriti svoj odnos s nacionalnom državom i socijalnom državom u nadnacionalnom okviru te u okvirima svjetskoga gospodarstva. Treba pomoći reformističkom sastavnom dijelu europskog komunizma kako bi se on slio u međunarodni napredni socijalistički pokret. Treba proširiti granice ljevice, prekinuti konzervativna sputavanja koja i dalje postoje među komunistima i socijalistima. Treba prevladati dihotomiju 'socijalne' ljevice bez političkoga horizonta, anakronične, pukoga svjedoka, i 'političke' ljevice koja gubi veze s društvom zbog institucionalnih opsesija", piše Diego Lopez Garrido, parlamentarni zastupnik i glavni tajnik španjolske Nove ljevice.