FR LE MONDE 26.6.SPOMENIK ŽIDOVIMA

FRANCUSKA LE MONDE 26. VI. 1999. Zastupnici u Bundestagu odlučuju o podizanju spomenika žrtvama holokausta "Nakon žestoke prepirke koja traje već više od deset godina, Njemačka dobiva spomenik žrtvama holokausta. Zastupnici u Bundestagu trebali su u petak 25. VI. u Bonnu odlučiti o obliku i značenjskom sadržaju tog arhitekturnog djela o kojemu se samo zna da će biti podignut u samom središtu Berlina. Prostor od dvadeset tisuća četvornih metara savezna je država sačuvala tik uz Brandenbourška vrata, u ministarskoj četvrti gdje su danas, kao i u nacističko doba, sabrana najvažnija tijela vlasti. Trebala je to biti jedna od onih velikih rasprava o povijesti i sjećanju koje obilježavaju povijest njemačkog parlamenta od 1949. Glavna je zadaća spomenika (na njemačkom 'Holocaust-Mahnmal') sačuvati sjećanje na holokaust nakon XX. stoljeća uspijevajući dirnuti u srce i dušu buduće naraštaje. Zadaću ove rasprave filozof Juergen Habermas nedavno je izrazio ovako: 'Hoćemo li od Auschwitza načiniti sastavni dio naše političke svijesti? Prihvaćamo li kao dio našeg uništenog narodnog identiteta uznemirujuću političku odgovornost za to što su Nijemci počinili, poduprli i prihvatili taj prekid u civilizaciji?' Pitanja koja je istaknuo Juergen Habermas to su oštrija što ujedinjena Njemačka u ovom času premješta svoje ustanove u bivšu prijestolnicu Reicha i što se zemlja pita o političkom identitetu 'Berlinske Republike'. Sociolog Jan Philipp Reemstma, koji je organizirao veliku izložbu o zločinima Wehrmachta, misli da spomenik žrtvama holokausta mora odražavati 'zajednički osjećaj', pače 'osjećaj strave'. On kao primjer navodi uspješan spomenik vijetnamskom ratu iz Washingtona. Zastupnici su kod glasovanja postavili tri pitanja: ima li Njemačka potrebu za takvim spomenikom? Treba li on biti posvećen samo židovskim žrtvama holokausta ili i drugima? Napokon, koji prijedlog za izradu spomenika treba prihvatiti? Nakon završetka natječaja, zadržane su dvije inačice. Prva pripada američkom arhitektu Peteru Eisenmannu. Riječ je o polju sa stećcima uz koji bi se trebao urediti informacijski trg - muzej i arhivsko središte u isto vrijeme. Taj projekt koji je više puta bio prepravljan na zahtjev političkih čimbenika, stvara ozračje groblja u naravnoj veličini. U početku su stećci trebali biti jako visoki i podsjećati na šumu, ali su arhitekta zamolili da 'dotjera' cjelinu. (...) Došavši na vlast u jesen 1989., kancelar Gerhard Schroeder i dobar dio njegove momčadi u načelu su bili protiv takvog spomenika. Novi je kancelar s jedne strane htio utjeloviti Njemačku koja se 'vratila u normalno stanje' i osjeća se odgovornom, ali ne i krivom za prošlost. S druge se strane kancelarova momčad plašila da monumentalnost i pretjerani esteticizam projekta ne izazovu dojam usiljenosti. Ministar kulture Michael Naumann pronašao je puno zajedničkih točaka između 'Mahnmala' i nacističke arhitekture Alberta Speera. Mnoge su se osobe, među kojima i bivši kancelar Helmut Schmidt, plašile da će redarstvene snage s psima čuvarima danonoćno morati čuvati spomenik od grafita i oskvrnuća. Napokon, protivnici projekta nemaju nikakvih izgleda da ih se čuje, pošto je pisac Martin Walser u listopadu 1998. izazvao prepirku državnih razmjera glede 'instrumentalizacije' holokausta u glasilima. Upozoravajući na 'stalno podsjećanje na sram', Martin Walser je budući 'Mahnmal' nazvao 'zbrkom veličine nogometnog igrališta' i, začudo, omogućio pristašama spomenika da dokažu utemeljenost svog projekta", piše Lucas Delattre.