SLO 23.VI.-DELO-TAPKANJE

SLOVENIJA DELO 23. VI. 1999. Tapkanje nije politika malih koraka "Gotovo ne mogu povjerovati da su se slovenski i hrvatski premijer prošloga tjedna fotografirali zajedno, nasmijani, i da su samo zbog vanjskog dojma odglumili rješavanje jednoga ili dva međunarodna problema baš u trenutku kad k nama dolazi glavni svjetski policajac Clinton. Ali moram vjerovati svim onim neugodnim pričama svakidašnjeg života koje još dokazuju koliko su udaljene Slovenija i Hrvatska u stvarnom životu. Možda za početak ona o zdravstvenom osiguranju u Hrvatskoj, koje će ove godine trebati nekolicini naših ljudi na odmoru na Jadranu. Države su potpisale konvenciju prema kojoj i Slovencu u Hrvatskoj pripada nužno zdravstveno osiguranje. Ali... Ali potvrda ili knjižica o slovenskom zdravstvenom osiguranju ne vrijedi ništa. Prije odlaska u Hrvatsku, na područnim osiguravajućim zavodima treba podići posebnu potvrdu za te svrhe. Ali... Ali ni potvrda u Hrvatskoj ništa ne vrijedi. Zbog toga se kod dolaska treba prijaviti kod lokalnog osiguravajućeg zavoda. Ne potvrđuju našu, nego napišu svoju potvrdu. Tako bi, dakle, sve trebalo biti u najboljem redu. Ali... ako doista nužno zatrebaš liječničku pomoć, može ti se dogoditi da ti inače ljubazan i otvoren liječnik ponudi sve svoje zdravstvene usluge, ali ti ne može dati recept za lijek, jer je dobio premalo recepata i svoju kvotu brižljivo čuva za domaće i još hitnije potrebe. A potvrdu da ti ne želi dati recept, dakako, neće ti napisati. Lijek se može kupiti i u hrvatskoj ljekarni, a s računom otputovati kući. S računom se domaćem osiguranju može dokazati da si tamo potražio nužnu liječničku pomoć i da su te primili, ali ti nisu dali lijek iako su priznali da je potreban. Dobro, uložiš novac, kupiš lijek, olakšaš si stanje i hajde kući! No, zdravstveno-osiguranička kalvarija ne stanuje samo na hrvatskoj strani granice, nego i na našoj. Službenici osiguranja ne priznaju trošak, jer nisi imao recept. U praksi to znači da ti neće vratiti novac za lijek, a hrvatskom Zavodu za zdravstveno osiguranje bi ga vratili. Dakle, više vjeruju strancima nego tebi, koji sve mjesece u godini savjesno plaćaš obveze koje od tebe zahtijevaju. Kao izgovor, lamataju glupostima da si se tamo liječio po njihovim zdravstvenim zakonima i propisima, a ne po našima. Kao da smisao međudržavne konvencije nije u tomu da čovjeku i u stranoj državi domaći zavod za zdravstveno siguranje jamči jednaku zaštitu kakvu ima kod kuće (ili barem najsličniju). Ako čovjek poslije zbroji sve potrošeno vrijeme za podizanje potvrde kod našeg zavoda, za potvrđivanje i podizanje druge potvrde kod hrvatskoga, pa još put do liječnika i bezuspješno traženje recepta te probleme s domaćim službenicima koji ti ne priznaju ono što su ti prodali, zacijelo je sigurnije i brže da sjedne u najbliži taksi i odveze se do najbližeg graničnog prijelaza, u prvu seosku ambulantu na slovenskoj strani. To ipak ne znači da bismo morali ljetovati u Istri, odakle se još može preskočiti prve simptome bolesti koja se razvija. No, drugdje su svi prepušteni birokratskim zubima - najprije hrvatskim, a po povratku i slovenskim. Ali oba premijera to nazivaju sređenim odnosima između država. Još i više: da su države malim koracima postupno puno postigle. Tapkanje na mjestu ili tapkanje od nemoći nije čak ni politika malih koraka, kako je to netko već jednom točno zaključio" - piše Franc Milošič.