US 20. VI. NYT EU OBRANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 20. VI. 1999. Europa bez Amerike kao oslonca Direktor Instituta Remarque na newyorškom sveučilištu, Tony Judt, piše: "(...) Komentatori i političari naprezali su se kako bi iz Kosova izvukli dalekosežne zaključke. 'Mi' smo pobijedili. Bombardiranje donosi rezultate. Njemačka je opet u službi, pod vodstvom 'ratnog kancelara' Gerharda Schroedera. Ovo je novi početak za NATO. Europa će zauzeti ujedinjeno vojno stajalište. Zapadni će savez biti radikalno reformiran. Ovo je kraj NATO-a. Dobar dio toga su besmislice. Pobjeda? Bombardiranje je možda dovelo Slobodana Miloševića za pregovarački stol, no budući da je NATO odbacio svaku zamisao da silom osvoji njegov teritorij (a njegovi su vođe bili očajnički željni brzog rješenja) on je i dalje na vlasti. A srpski je problem još tu - pitajte bilo koga u Crnoj Gori, Vojvodini ili Makedoniji. NATO je, s druge strane, stvarno u nevolji: Europljani nisu vojno sposobni za uključivanje u rat, dok Amerikancima za to nedostaje volje. Veći dio života današnjih političara prošao je kao da to uopće nije bilo važno: 'rat' je značio obranu od moguće sovjetske agresije. Prema tom scenariju, američki je nuklearni kišobran bio i nužan i dovoljan. Europska potrošnja za obranu pala je kao nikada prije. Članstvo u NATO-u bilo je bezbolno i korisno. Zapadni Nijemci nisu imali izbora, morali su prihvatiti američko vodstvo, Britancima se s vremenom svidjela ta zamisao, a Francuzi (koji su odbili američko vojno zapovjedništvo, ali su svejedno dobili pogodnosti članstva u NATO-u) postupaju kao muktaši. Promijenile su se dvije stvari. Koristi amerčikoga nuklearnog kišobrana manje su očite, bez stvarne i prisutne sovjetske prijetnje. A Sjedinjene Države više ne pružaju vodstvo. Taj posljednji problem vrlo je važan i ovdje ozbiljno podcijenjen, dok u današnjoj Europi predstavlja predmet za žestoke rasprave. (...) Europljani su postali sumnjičavi. Pretrpjeli su poniženje, zbog vlastitoga neuspješnog reagiranja na pokolje u Bosni, a slika Sjedinjenih Država ozbiljno je ugrožena američkim taktikama izbjegavanja bilo kakvog rizika na Kosovu. Bill Clinton i njegov mnogo ismijavan vanjskopolitički tim će otići, a problem će ostati. Uzdrmane su temeljne psihološke pretpostavke zapadnog saveza i nešto se mora promijeniti. Ali, što? Europljani prosječno troše manje od dvije trećine svote koju za obranu troše Sjedinjene Države (u odnosu na njihov bruto domaći proizvod). Time se može kupiti ograničena količina oružja i vojnika. Na Kosovu će Britanci, Francuzi, Nijemci i Talijani osigurati oko 33.000 vojnika (od toga 13.000 britanskih), a Sjedinjene Države ne više od 7.000. Ono što Europljanima nedostaje veliki su zrakoplovi, suvremene rakete i mogućnost brzog prijevoza i opskrbe svojih vojski na dugo razdoblje. Da bi se to promijenilo - da bi se Europljani oslobodili svoje ovisnosti o Sjedinjenim Državama - trebaju se dogoditi dvije stvari. Oni moraju povećati potrošnju na obranu za bar 50 posto i združiti svoje vojne industrije i vojnu opskrbu te strukture za planiranje i zapovijedanje. I sve to moraju učiniti pod pokroviteljstvom 'Europe', ali tako da zapravo ne napuste NATO i da mu ne smanje važnost. No, to se vjerojatno neće dogoditi. Europljani su se privikli da na obranu troše malo, a poslije hladnog rata obećana im je 'mirovna dividenda', u smislu da će sada moći trošiti još manje. Pravila nove euro igre zahtijevaju da zemlje članice nastave smanjivati deficite i obuzdavati javnu potrošnju. Povećanja poreza radi obrane, ili značajno skretanje vladine potrošnje sa socijalne skrbi na obranu, politički su nezamislivi. Što se tiče međudržavne suradnje, i tu postoje ograničenja. Zasad se nijedna europska država nije se pokazala ni izdaleka sklonom zamisli o preustroju industrija obrane preko granica - na kocki je previše poslova i nacionalnog ponosa. Treba spomenuti i da 'europske' snage ne održavaju mir u Bosni i na Kosovu; britanski, francuski, njemački i talijanski vojnici nalaze se pod (privremeno) ujedinjenim zapovjedništvom. A svaka država ima vlastite motive i interese. Tony Blair je zauzeo čvrsto stajalište protiv ratnih zločina na Balkanu, no njegovo je moralno vodstvo u Europi promišljeni nadomjestak za britansko odsustvo iz ustanova i foruma gdje se danas odlučuje o europskoj gospodarskoj politici. To mu također pomaže da kod kuće obrani prisnije britansko uključenje u europske poslove. 'Ratni kancelar' Schroeder bio je u stanju sačuvati Njemačku na Balkanu samo zbog veoma nabijenih implikacija etničkog čišćenja i njemačke obveze da se protiv njega bori. Budući će vođe možda imati više problema da Nijemce uvjere u potrebu za vojnim uključenjem. Što se tiče Francuza, njihovo oduševljenje 'multipolarnim' svijetom govori o upornoj sumnjičavosti prema 'angloameričkoj' politici i vodstvu; to neće prijeći u spremnost da se njihova sredstva i identitet združe s europskom obrambenom silom. Ako sile zapadne Europe imaju viška novaca, postoje bolji načini za njegovo trošenje. Posljednjih 10 godina bile su obuzete koristoljubivom opsesijom unaprjeđivanja institucijske integracije unutar Eurpske unije. Sad je više nego ikada potrebno brzo proširenje osnovnih ustanova Europske unije na istočnu i jugoistočnu Europu. Srbija neće postati demokratska bez izgleda za članstvo u Europskoj uniji. Makedonija, Rumunjska i baltičke zemlje bile bi unutar Europe stabilnije nego izvan nje. Takva strategija ubrzanog europskog uključenja značila bi da se jedan dio novca koji Unija sad isplaćuje vlastitim prosperitetnijim građanima prebaci istočno. No, to je bolje od trošenja toga novca na naprednije sustave naoružanja. U međuvremenu, NATO je u nevolji. Ali Kosovo ističe potrebu da se protekcionistička, sebi okrenuta gospodarska unija prosperitetne zapadne Europe zamijeni istinskim, sveeuropskim političkim projektom. A takav projekt ima jednu nesumnjivu prednost, kako za Europljane, tako i za Amerikance: budući da ne zahtijeva američko vodstvo, njegovo odsustvo sada nije važno."