NJ 17. VI. ZEIT: MIR ĆE NA KOSOVU BITI SKUPLJI OD RATA

NJEMAČKA DIE ZEIT 17. VI. 1999. Skupi mir "Sedamdesetosam dana Jugoslavija je bila izložena pravoj tuči bombi i raketa. Sada je rat na Balkanu završen, a iza njega su ostale samo ruševine i uništena regija. Bombama uništene tvornice u Srbiji i Crnoj Gori, spaljena mjesta na Kosovu, prekinuta opskrba električnom energijom i prometne žile u cijeloj Jugoslaviji, u bijegu je jedan milijun ljudi, na ulicama vlada anarhija, Makedonija i Albanija preplavljene su morem prognanika, a šutnja oružja bila je u najboljem slučaju tek prvi korak na putu prema miru. Rat je još bio u punom jeku kad su se stručnjaci počeli nadmetati u procjenama troškova obnove. Joseph Stiglitz, glavni ekonomist Svjetske banke, iznio je najvišu procjenu - 100 milijardi dolara. Povjerenstvo EU-a spomenulo je oko 60 milijardi maraka, kao osnovu za neku vrstu 'Marshallova plana za Balkan', a istu svotu spomenula je i Deutsche Bank Research, ne uračunavši u nju troškove mirovnih snaga. Predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi govorio je o 10 do 12 milijardi maraka godišnje u razdoblju od najmanje pet godina. Prodi: 'Riječ je o velikom naporu koji ipak ne premašuje europske mogućnosti'. Posrijedi su spekulativne računice u kojima je sigurno samo jedno: mir će svakako biti skuplji od rata. Po procjeni muenchenske akademije Bundeswehra, zračni rat stajao je NATO oko 10 milijardi maraka, a sada će samo razmještanje mirovnih snaga od 50 tisuća vojnika (po višoj računici Deutsche Bank Research) gutati između 14 i 28 milijardi dolara godišnje. Kao uporište za procjenu nužnih sredstava služi približno 10 milijardi maraka, koje su se protekle četiri godine slile u Bosnu - uz gotovo tri milijarde za susjedne države. Čini se da je jedna stvar izvjesna: Sjedinjene Države bit će jako suzdržane u financiranju obnove. Amerikanci tvrde da su financirali najveći dio ratnih troškova i da su sada na redu Europljani. Osim toga, Washington kategorički tvrdi: sve dok je Milošević na vlasti, pomoć Srbiji ne dolazi u obzir. Dakle, glavni dio tereta snosit će Europa. Proračun EU-a može maksimalno prikupiti jednu milijardu maraka godišnje za uklanjanje posljedica rata, ističu u Europskome povjerenstvu. Žele li Europljani učiniti nešto više, moraju iskoristiti postojeći manevarski prostor za veće prihode. Takav potez bio bi uvjetovan jednoglasnim odobrenjem ministara financija, a ta je mogućnost gotovo isključena. Doduše, Povjerenstvo EU-a moglo bi se dodatno osloniti i na 'svoju' banku - Europsku investicijsku banku (EIB) u Luksemburgu. Ona ima iskustva s projektima na istoku Europe i može preuzeti nužan novac na tržištu kapitala i potom ga posuditi po posebno povoljnim uvjetima. EIB se može angažirati na Kosovu i u susjednim zemljama s 'nekoliko milijardi eura u sljedećih nekoliko godina', ističe njezin podpredsjednik Wolfgang Roth. Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) sa sjedištem u Londonu također se spremna aktivirati u ulozi financijera. Već vodi više od stotinu projekata na Balkanu, odobrila je za te potrebe izdvajanje 2,4 milijarde eura i sada namjerava 'igrati važnu ulogu kao partner poduzeća u industriji i financijskom sektoru te pri rehabilitaciji infrastrukture'. Velika očekivanja usmjerena su i na Svjetsku banku i na Međunarodni monetarni fond, koji se za sada aktiviraju samo u zemljama na rubu sukoba na Kosovu, jer Jugoslavija nije njihov član. Mnogi razmišljaju o novoj inačici Marshallova plana koji je nakon Drugoga svjetskog rata podupro obnovu zapadne Europe s 11 milijardi dolara. Tadašnje osnovno načelo bilo je sljedeće: Washington je plaćao izravno američkim izvoznicima; primatelji uvezene robe u Europi doznačivali su potom protuvrijednost u domaćoj valuti fondu koji je pak financirao ulaganja za obnovu. Bilo je to uspješno načelo, ali za razliku od četrdesetih i pedesetih godina, gotovo u svim balkanskim zemljama nedostaje danas čak i zametak gospodarske strukture s poduzećima koja normalno posluju. Prijeti velika opasnost da će velike svote jednostavno ispariti (slično kao u Rusiji) bez ikakvog rezultata. Takve brige muče Wolfganga Rotha. Podpredsjednik EIB-a drži da odluka o doznačivanju velikodušnih svota područjima bez djelotvorne uprave ne bi bila dobar potez: 'Upozoravam da ne treba jednostavno pumpati novac u regiju bez ikakvog nadzora. Kosovo ima anarhične strukture - tamo ne treba naivno ulaziti'. Umjesto toga, Roth pomišlja na kredite na više od 40 godina, s jedan posto kamata i otplatom tek nakon 15 godina. Roth: 'To je u svakom slučaju bolje od pukog poklanjanja novca'. Drugo, financijski podvig može uspjeti samo u slučaju ciljane upotrebe nužnog stručnog znanja. Povjerenstvo EU-a izvuklo je određene pouke iz svog djelovanja u Bosni. Takve zadaće premašuju njihove kadrovske kapacitete, a prevelika količina novca odlazi na plaćanje vanjskih stručnjaka. Ovoga bi se puta stvari trebale i brže odvijati. Guenter Burkhardt, glavni direktor povjerenstva EU- a: 'Ne želimo situaciju kakvu smo imali u Bosni - s uvodnim razdobljem od godinu dana za namještanje 50 ljudi u Sarajevu'. Stoga Bruxelles danas tijesno surađuje s MMF-om i Svjetskom bankom. Prije kraja ljeta s radom bi trebala početi 'agencija čija će zadaća biti provedba zajedničkih programa obnove', a upravo je u tijeku izrada odgovarajućeg prijedloga Povjerenstva EU-a. Cilj: troškovi agencije sa sjedištem u Skoplju smiju iznositi najviše sedam do osam posto pomoći pri obnovi. Početni je uvjet po Guenteru Burkhardtu sljedeći: 'Polazimo od pretpostavke da će se na Kosovu morati početi od nule'. Do listopada ove godine stručnjaci Svjetske banke i Povjerenstva EU-a trebali bi iznijeti što točnije brojke o ratnim štetama i tek će tada početi savjetovanja o konkretnim projektima. Pritom se razmišlja i o tijesnom povezivanju civilnih i vojnih snaga. Odgovarajući prijedlog iznio je povjerenik EU-a Hans van den Broek u pismu njemačkom ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru. Odgovarajuća su iskustva dobra. Primjerice, Povjerenstvo EU-a dogovorilo je s Bundeswehrom da brigu za obnovu kuća u Sarajevu preuzmu njegovi opkopari. U jesen će početi i prikupljanje novca. Do kraja ove godine zakazane su tri donatorske konferencije, a prva će biti održana sredinom srpnja. U Bonnu već upozoravaju da Njemačka neće dopustiti 'da joj ponovno nametnu ulogu financijskog zaprežnog konja europske politike' (riječi Adolfa Rotha, političara CDU-a zaduženog za proračun). Ministar financija Hans Eichel polazi od pretpostavke da će mu za početak biti dovoljno 600 milijuna maraka, planiranih u tekućem proračunu za trenutnu humanitarnu pomoć. U proračunu za 2000. godinu za te je potrebe predviđeno 1,5 milijardi maraka. Danas još nitko ne može precizno kazati s kakvim će se zahtjevima ministar financija tada suočiti. Istodobno, već je sada poznato da će financiranje biti teško. Eichel ne smije ulaziti u dugove za Balkan ako ozbiljno shvaća svoju strategiju uklanjanja proračunskog deficita u visini 30 milijardi maraka. A veći porezi? Eichel trenutno tvrdi da pomoć Kosovu 'ne smije, zbog kvota predviđenih za Njemačku, služiti kao opravdanje za povećanje poreza'. Njegov je prethodnik u tom pogledu radio po kratkom postupku. Kad je Bonn, nakon rata u Zaljevu 1991., dobio iz Washingtona račun koji je premašivao 17 milijardi maraka, Theo Waigel je na brzinu povisio porez na dodanu vrijednost. Njegov nasljednik Eichel pokušava sada s hitnim zahtjevom za raspodjelom tereta na što veći broj leđa. Kancelar Gerhard Schroeder očito ne gleda na te stvari tako uskogrudno. Krajem svibnja, nakon koelnskog sastanka na vrhu EU-a, Schroeder je na pitanje o njemačkom djelovanju na Balkanu odgovorio sljedećim riječima: 'To je naš problem, to mi moramo riješiti. Uostalom, morat ćemo ga i financirati'. Tko pak snosi teret, mora imati i glavnu riječ, dodao je Schroeder . (...) Stoga se ministarstvo vanjskih poslova već u svibnju raspitalo kod nekih njemačkih građevinskih poduzeća jesu li zainteresirana za obnovu bombama uništene jugoslavenske infrastrukture. Ona su, naravno, odgovorila potvrdno, ali ne vjeruju u bujicu narudžbi. 'Iskustva baš i nisu jako pozitivna', uvjerava glasnogovornik glavnog udruženja njemačkih građevinskih poduzeća, napominjući da u Bosni i Hercegovini nije angažirano nijedno jedino njemačko građevinsko poduzeće. Michel Pfeiffer, ravnatelj Njemačke industrijske i trgovinske komore (DIHT - 'Deutscher Industrie- und Handelstag' - op. prev.), požalio se sljedećim riječima: 'U okviru pomoći Europske unije za Bosnu, Njemačka snosi 28 posto troškova, a dobila je samo šest do sedam posto narudžbi'. Kako bi ovoga puta više došao do izražaja, DIHT je s vladom stvorio 'krug dijaloga o jugoistočnoj Europi'. Više narudžbi trebala bi u prvom redu dobiti srednja poduzeća pa 'ćemo zato biti jako zadovoljni ako pomoć bude snažnije bilateralno usmjerena'. No, konkurencija ne spava. Britansko ministarstvo trgovine i industrije također radi na stručnoj skupini koja bi trebala obuhvatiti niz velikih poduzeća. Britanska privreda tvrdi da je ostala kratkih rukava u poslovima obnove nakon rata u Zaljevu. Kolike god svote Zapad poslao, zemlje napaćene ratom očekuje dug i težak put obnove. Frankfurtska banka BHR već upozorava da se 'ne treba nadati da će Marshallov plan II potaknuti na Balkanu gospodarsko čudo poput onoga zabilježenog u poslijeratnoj Njemačkoj'. Nijedna balkanska zemlja nije na putu iz planirane u tržišnu privredu ostvarila veliki napredak, nijedna nije ni približno ponovno dostigla BDP iz godine preokreta, 1989. Posvuda nedostaju poduzeća, a politička nestabilnost i korupcija otežavaju gospodarski napredak. Razvojni proces koji vodi balkanske zemlje prema miru, stabilnosti i blagostanju trebao bi biti dokončan 'perspektivom pune integracije u strukture Europske unije'. Guenter Burkhard kazao je sljedeće: 'Perspektiva približavanja Europskoj uniji djeluje na balkanske držve kao stabilizacijska injekcija'", prenosi na kraju članka Klaus-Peter Schmid.