NEW YORK TIMES 17. VI. POUKE BALKANSKOGA RATA

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 17. VI. 1999. Pouke balkanskoga rata "Kako NATO-ovi mirotvorci stižu na Kosovo, nailaze na jezive dokaze srbijanskih zločina gotovo u svakome gradu. Znaci masovnih ubojstava i potupunoga uništavanja u mjestima kao što su Đakovica, Vlastica i Cikatova trebali bi ušutkati one koji NATO krive za sukobljavanje sa Slobodanom Miloševićem. Iako definitivni sudovi o ratu čekaju na daljnji razvoj stanja na Balkanu i rad budućih povjesničara, nije prerano zaključiti da su zračni napadi bili opravdani i djelotvorniji nego što su mnogi kritičari očekivali. Kao vojna i politička prinuda, zračni udari postigli su većinu svojih ciljeva uz ograničen broj civilnih žrtava. Možda je najvažnije to da su pokazali je da SAD i saveznici mogu djelovati odlučno u obrani demokratskih načela i protiv etničkoga nasilja u Europi. Ovo je bio prvi vojni sukob od završetka hladnoga rata koji je vođen u prvom redu zbog humanitarnih ciljeva. Vjerojatno neće biti i posljednji. Washington je prije osam godina započeo rat u Perzijskom zaljevu jer je iračka agresija prijetila američkim gospodarskim interesima. Prijetnja na Kosovu bila je drugačija. Naravno, održavanje stabilnosti u Europi nužno je za američku sigurnost, ali primarna opasnost na Kosovu bio je strašan napad na načela civiliziranoga društva. NATO je bombardirao Srbiju 78 dana kako bi okončao smrtonosno etničko čišćenje i protjerivanje više od milijun kosovskih Albanaca iz njihovih domova te spriječio Slobodana Miloševića da terorizira Balkan. Činjenica da su Washington i europski saveznici imali volje za sukobljavanje s Miloševićem moćan je znak ostalim tiranima da etničko nasilje, čak i unutar granica vlastite države, može doći do točke koju svijet neće tolerirati. To ne znači da Zapad može ili bi trebao intervenirati kad god iskrsnu etnički sukobi. Kao praktična stvar, intervencija bi morala biti ograničena na slučajeve krajnjeg nasilja, kad ono prijeti susjednim državama, i tamo gdje demokratske države imaju sredstva, kao na Kosovu, za odgovor. Ta je mogućnost izvan Europe malo vjerojatna. Kad je to moguće, takve vojne akcije trebale bi biti provođene uz odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a i ne bi se smjele započeti bez odobrenja američkog naroda i Kongresa. Zračne snage nisu lijek za sve bolesti, ali rat u Jugoslaviji pokazao je da kontrolirani zračni napad preciznim oružjem može oslabiti otpor i dovesti do povlačenja. Civilne žrtve su neizbježne, ali NATO je učinio sve kako bi ih izbjegao. Zahvaljujući američkoj vojnoj tehnologiji i vještini NATO-ovih pilota, u gotovo 10.000 letova bombardera ni jedan saveznički pilot nije poginuo, a samo su dva zrakoplova srušena. Amerikanci ne bi trebali računati na rakav uspjeh u svakome sukobu, ali bombardiranja Srbije i Iraka upućuju na to da američki sustav naoružanja može poraziti većinu sustava protuzračne obrane. NATO je, u svom prvom ratu, pokazao iznenađujuće jedinstvo i odlučnost. Mnogo se govorilo o protivljenju Njemačke kopnenom ratu te sklonosti Italije i Grčke da se bombardiranje prekine, no Savez se na kraju nije podijelio, a zračni je rat nastavljen i pojačan. Tako je bilo uvelike zbog čvrstog čelništva predsjednika Clintona, britanskog premijera Tonya Blaira i francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca. Državna tajnica Madeleine Albright, koja je odrasla u vrijeme previranja, za ranijih europskih sukoba, uložila je mnogo truda kako bi uvjerila javnost u to da je borba protiv nove vrste kaosa potrebna. Masovne grobnice, razorene zgrade i spaljene seoske kuće na Kosovu nisu nužna posljedica vojnog sukoba. Rezultat su napada koji je Milošević unaprijed smislio i koji je bio usmjeren protiv kosovskih Albanaca. Jačanje mira na Kosovu bit će težak zadatak, kao što su to prošlotjedni događaji pokazali. Obnova će trajati mjesecima, a pomirba bi nakon toliko prolivene krvi mogla biti neostvariva. No, ništa ne učiniti protiv Miloševićeva terora bilo bi nesavjesno", stoji u uvodniku lista.