US 1. VI. IHT EURO KAM STOPE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. VI. 1999. Bilo bi pogrješno da Europa isključi upravljanje deficitom "Ostavka Oskara Lafontainea na položaj njemačkog ministra financija u ožujku nije bila mnogo više od dvotjedne senzacije. Nestalan g. Lafontaine zamijenjen je Hansom Eichelom, realističnim političarem. Frankfurtski bankari koji su štitili financijsko pravovjerje Kohlove vlade te ih je g. Lafontaine snažno uznemiravao, odahnuli su s olakšanjem. Normalno se stanje vratilo, koliko je zasad moguće pod ljevičarskom vladom", piše Robert A. Levine. "Nedavni događaji govore da bi povlačenje u pravovjerje moglo uzrokovati velike probleme koje je g. Lafontaine, kako god nesavršeno, pokušavao izbjeći. Njemački se rast usporio, a nezaposlenost narasla sa svojih već visokih 10%. G. Eichel predlaže smanjenje potrošnje u skladu sa smanjenjima prihoda, uzrokovanim usporavanjem, što je korak koji će vjerojatno još više usporiti gospodarstvo. G. Lafontaine se pretvorio u crnu ovcu unutar Njemačke i izvan nje zbog svojih pokušaja primjene 'keynesijanskih' rješenja na europske gospodarske probleme, posebice zbog tjeranja Europske središnje banke da smanji kamatne stope. Osim smanjenja stopa, međutim, njegova politika nije bila keynesijanska, već je prije proizlazila iz tradicionalnog socijalizma. Razlika između Keynesa i Marxa može biti presudna za one koji bi trebali razmatrati stvarne keynesijanske lijekove u Europi. Glavna koncepcija koja je Keynesa učinila najutjecajnijim ekonomistom dvadesetog stoljeća bila je da vlada može igrati ključnu ulogu u povećanju zaposlenosti, posebno u razdoblju gospodarskog pada. On je tvrdio da je uzrok cikličke nezaposlenosti manjak potražnje za robama i uslugama; neuspjeh da se proizvodi prodaju uz ostvarenje profita poslodavce navodi na smanjenje svoje radne snage. Da to suzbije, on je predložio dvije politike stimuliranja potražnje - jednu monetarnu, drugu fiskalnu. Monetarni recept, smanjenje kamatnih stopa, u skladu je s pravovjernim ekonomskim naukom. (...) Recept fiskalne politike za nezaposlenost - namjerni proračunski deficiti - radikalniji je. Keynes je tvrdio da vlade mogu povećati potražnju tako da putem javne potrošnje potrošačkom tijeku dodaju više nego što uzimaju u porezima. Njegovi su protivnici tvrdili, i još tvrde, da deficiti povećavaju kamatne stope i tako smanjuju privatna ulaganja. Ovdje je važno napomenuti da su europski monetarni pokušaji g. Lafontainea bili keynesijanski, dok njegovi uravnoteženi njemački proračuni to nisu bili. Niže kamatne stope možda nisu dovoljne da obnove europsko gospodarstvo, posebno ako Sjedinjene Države uspore. Keynesov glavni prepravak pravovjerne monetarne teorije bio je da u lošim gospodarskim vremenima potencijalni ulagači možda uopće neće vidjeti mogućnost ostvarivanja profita, tako da čak ni smanjenje kamatnih stopa do nulte razine neće povećati ulaganja. (...) Japanske kamatne stope trenutno su blizu nule, no čini se da to ne poništava pad. G. Lafontaine je želio povisiti poreze velikim biznisima i bogatima kako bi oni platili porezna smanjenja i održavanje prednosti onih siromašnijih. To ne samo da se odazvalo socijalističkim željama za većom jednakošću u prihodima, već se također približavalo teoriji nekih modernih keynesijanaca (no ne Keynesa) da takva preraspodjela povećava ukupnu potražnju, zbog toga što siromašni troše veći dio svojih prihoda nego bogati. U svakom slučaju, ono što g. Lafontaine nije predložio bilo je da javni deficiti nadomjeste manjak privatne potražnje. Keynes je vjerovao da nadziranjem ukupne potražnje, vlade mogu izbjeći vrstu mikromanipulacije kojoj za primjer služi preraspodjela g. Lafontainea. Ako se agregati mogu prikladno prilagoditi, tržištima se može vjerovati da će pronaći optimalnu alokaciju resursa unutar tih agregata. Fiskalni keynesijanizam ne mora biti aktivan. Pasivni 'automatski stabilizatori', koji deficitima dopuštaju da se povećaju dok prihodi padaju u razdoblju usporavanja, ući će u igru osim ako vlada ne smanji potrošnju ili ne poveća kamatne stope radi naknade. Prilično je nevjerojatno da bi g. Lafontaine pozvao na takvu naknadu da je usporavanje započelo dok je on bio na straži. G. Eichel je to učinio, iako će njegova predložena smanjenja potrošnje ubrzati pad. Njegov je razlog da bi povećanja deficita bilo izazov zahtjevu europskog ugovora da deficiti ne prelaze 3% BDP-a. Francuzi, pa čak i neki frankfurtski bankari, zagovaraju ekonomski zdrav razum pred krutim pridržavanjem ugovornih ograničenja. G. Eichel pleše s pravovjerjem većine njemačkih bankara. S g. Lafontaineom, monetarna bi unija obranila svoju prvu crtu obrane od ozbiljne krize; ona bi možda čak pokušala aktivno keynesijansko stimuliranje deficita postanu li stvari dovoljno loše. Bez njega, ona možda to neće učiniti, i Europa bi mogla pretrpjeti ozbiljne posljedice."