ES 1. VI. EL PAIS EUROPA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 1. VI. 1999. Europa, građanska sila "Iako ne treba zaboraviti da jedan od glavnih ciljeva ovoga rata mora biti njegov što raniji završetak i da se kosovski Albanci vrate svojim kućama nakon što im bude zajamčena sigurnost i stabilnost stanja, vrijeme je i da se počne razmišljati o ulozi Europe u ratnim i mirnodopskim okolnostima. Prva bi se pomisao sastojala u tome da se Europskoj uniji mora pružiti sredstva, mogućnosti i zakonske ovlasti kako bi na međunarodnoj razini mogla nastupati djelotvorno i suvislo. Ako se tako bude postupalo u miru, bit će lakše u budućnosti i izbjegavanje rata. Naravno, da bi se ostvario napredak na tome području, mora postojati želja za zajedničkim djelovanjem na području vanjske politike, jer to je nužno za postizanje političkih uspjeha i za zajedničko vojno djelovanje kad se pokaže da prikladno djelovanje u miru nije dovoljno za izbjegavanje rata. Zbog toga Europa (bez SAD-a, iako to ne znači nužno i protiv SAD-a) mora konačno uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku. U tom smislu dobro bi bilo utvrditi i prihvatiti naše pogrješke i nedostatke u bliskoj prošlosti, a to ne znači da nismo svjesni činjenice da će stvaranje zajedničke vanjske i sigurnosne politike biti zamršen i dug proces. Nužnost njezina postojanja prihvaćena je u sporazumu iz Maastrichta (1992.), to je pojačano Amsterdamskim sporazumom iz 1997., ali sve do danas nije bilo prevelikih uspjeha na tome polju. Sasvim sigurno nije bilo uspjeha na području Velikih jezera u Africi, ni na Bliskom istoku, a ni u Jugoslaviji. Godine 1996. tadašnji povjerenik Manuel Marin odrješito je na to podsjetio Vijeće ministara: 'Europskoj uniji nedostaje čvrstoća, ona ne reagira brzo i suvislo. Čak ne može ispuniti ni svoja obećanja'. A to se odnosilo na sve veću marginalizaciju Europe u izraelsko- palestinskome mirovnom procesu. Marin se žalio da je na tome području Europska unija petorazredna sila, iza SAD-a, UN-a, Rusije, pa čak i Norveške (ta je država potaknula potpisivanje sporazuma iz Osla). Utjecaj nacionalnih interesa pojedinih država, slabost ustanova zaduženih za provođenje zajedničke vanjske i sigurnosne politike te nepostojanje istinskoga europskog identiteta zapriječili su taj proces. Unatoč tome, poslije potpisivanja sporazuma u Maastrichtu pojavila su se velika očekivanja zato što se i u samome sporazumu tvrdilo da će države članice aktivno i otvoreno poduprijeti političko djelovanje na području vanjskih poslova i sigurnosti Europska unije, ali se to nije dogodilo. Ovaj rat na Balkanu, gdje se i to malo europskog identiteta razvodnjava u metaeuropskoj organizaciji kakav je NATO, započeo je 1991. godine raspadom nekadašnje Jugoslavije. Prva balkanska kriza i američko sudjelovanje u njoj (Bosna i Daytonski sporazum) bili su pravo poniženje za Europsku uniju, nesposobnu da vodi zajedničku vanjsku politiku. Osim toga, može se opaziti i postojanje različitih, suprotnih nacionalnih interesa nekih europskih država, što je sve do danas otežavalo stvaranje zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Dobar i tužan dokaz za to bila je njemačka odluka da prizna 16. prosinca 1991., unatoč mišljenju većine država članica Europske zajednice, odvajanje Slovenije i Hrvatske od jugoslavenske federacije. Vlastiti interesi Njemačkoj su bili važniji od europskih interesa, a takva je sjetva i pridonijela ovakvoj balkanskoj žetvi. To ne znači da zajednička europska vanjska i sigurnosna politika nema budućnosti, ali kao što to priznaje i samo Europsko povjerenstvo, bilo bi naivno misliti da će poslije nekoliko popravaka tekstova sporazuma o suradnji na području vanjske politike nekim čudom Europa progovoriti jednim glasom. A svejedno moramo ustrajati na tome. Europska javnost mora jasno reći što želi kako bi Europska unija svoju golemu gospodarsku snagu mogla prevesti i na jezik politike, a riječi koje će rabiti moraju biti samo vlastite, europske riječi. Moramo raditi kako bi Europa na međunarodnoj razini postala građanska sila, a to je koncept koji podrazumijeva izgradnju posebnog europskoga položaja kojim bi se više naglašavali diplomatski instrumenti od onih prisilnih, središnja uloga posredovanja u slučaju da treba rješavati sukobe, važnost dugoročnih gospodarskih rješenja pri rješavanju političkih problema i nužnost mogućnosti da narodi sami odlučuju o vlastitoj sudbini. A sve su to karakteristike koje nemaju ništa zajedničkoga s djelovanjem velikih sila", piše Emilio Menendez del Valle.