IT-30.V.LA STAMPA-INTERVIEW TUĐMAN

ITALIJA LA STAMPA 30. V. 1999. Tuđman: moj neprijatelj Milošević "Veliki protivnik Miloševića, protagonist prvog rata na područjima bivše Jugoslavije koji je u siječnju 1992. doveo do neovisnosti Hrvatske, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman danas je siguran u stabilnost svoje zemlje: 'Hrvatska je dobila priznanje cijelog svijeta', kaže zadovoljan. Bivši komunist, bivši general jugoslavenske vojske, povjesničar, Tuđman je 1971. sudjelovao u 'hrvatskom proljeću', pokretu kojega je Titov režim označio kao nacionalistički. Nakon zatvora slijedile su godine disidenstva, sve do 1989. kad je utemeljio Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koja je od tada na vlasti u Zagrebu. Povratnik iz jedne nove bitke, ovoga puta protiv teške bolesti, sa 77 godina Tuđman izgleda kao da se vratio u formu. Možda je samo izgubio nešto malo svoga autoritarnog izraza. - Predsjedniče, kako objašnjavate to što je upravo sada došla optužba protiv Miloševića od suda u Haagu? I kakve će posljedice imati na rat? = Optužba je došla sada jer, očito, dva mjeseca napada NATO-vih snaga nisu dali očekivane rezultate, odnosno nisu natjerali Miloševića da napusti scenu. Radi se o pokušaju, preko haaškog suda, udara na Miloševića kao pravog krivca za velikosrpsku politiku. No žele se postići i promjene u zemlji. - Vjerujete li da će ta situacija pomoći promjene, i tko bi, po Vašem mišljenju, mogao biti novi sugovornik? = Ne znam. Ne mogu to predvidjeti. Tijekom svih ovih godina, od 1992. do daytonskih mirovnih sporazuma, međunarodna je zajednica tražila drugoga sugovornika u Beogradu, no na kraju je uvijek dolazila do zaključka da ga nema i da su svi drugi iznosili još radikalnije zahtjeve od Miloševića. - Što osobno osjećate spram Miloševićeve sudbine, neprijatelja Hrvatske broj jedan? = Naravno, on je bio najveći neprijatelj Hrvatske. Treba ipak znati da nije on bio idejni tvorac velike Srbije. Nacrt velike Srbije rođen je u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Milošević je samo bio onaj koji ga je proveo. - Jeste li očekivali da će ovako završiti? = Da će biti poražen, jesam. Jer unatoč činjenice da je svim svojim snagama vodio agresiju protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Slovenije je odustao, bio je poražen i na političkom i na vojnom planu. Jedan takav poraz Srbija nije pretrpjela od vremena kosovske bitke, prije više od šest stotina godina. No u provedbi plana velike Srbije Milošević je pokazao više realizma od drugih srpskih političara. Bio je dovoljno realističan da shvati kako ne može računati na činjenicu da će Hrvatska prihvatiti srpska traženja za zaposjedanjem više od polovice njezina teritorija. No ima i jedna druga stvar. Međunarodna zajednica nikad nije dovoljno shvatila da nedavni događaji na teritorijima bivše Jugoslavije nisu samo posljedice osobne Miloševićeve, ili nečije druge, politike, nego da uzroke treba tražiti u neriješenim pitanjima povijesnog naslijeđa, u raspadu Otomanskog Carstva, habsburškog carstva, Jugoslavije, i, također, u sukobima između zapadne Europe i Rusije. - Što će se dogoditi? = Svaki rat, dakle i ovaj, mora završiti, na ovaj ili onaj način, za stolom. Sama bombardiranja ne nose očekivane rezultate. Štoviše, čak bi se i moglo kazati da NATO-ve bombe na svoj način snaže moć esktremističkih krugova i samoga Miloševića. Dovoljno je pogledati kako je reagiralo srpsko javno mišljenje, od koncerata na trgu do narodnih prosvjeda. To je iracionalno ponašanje. Treba međutim podsjetiti da Srbi još i sada slave obljetnicu bitke na Kosovu polju iz 1389. Danas postoje svi preduvjeti da srpski narod ovaj rat slavi sljedećih 600 godina. U Srbiji je pobijedila jedna iracionalna velikosrpska ideja koja se temelji na postulatu: gdje ima ijednog Srbina, tamo je Srbija. A to je nešto na što zapadni svijet mora računati. - Između Srbije i Crno Gore sukob je već postao otvoren. Hoće li doći do secesije? = Ne isključujem jedno privremeno odcjepljenje Crne Gore, no još jednom treba biti realist. Povijesno, većina Crnogoraca, orjentirana je prema velikoj Srbiji. Od Vuka Karadžića koji je u prošlom stoljeću nametnuo zajednički jezik Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, sve do Radovana Karadžića iz naših dana, koji je također Crnogorac. Od Puniše Račića koji je ubio hrvatske vođe u jugoslavenskom monarhističkom parlamentu u Beogradu, do samog Miloševića, Crnogorca po rođenju. Stoga se ne treba previše zanositi. - Nakon duge šutnje, Vi ste prije nekoliko dana iznijeli jednu mirovnu inicijativu za Kosovo. = Ponajprije, nije istina da smo šutjeli. Hrvatska je zauzela stajalište: žao nam je radi neuspjeha političkih pregovora, i da se došlo do okrutnog rata kojega ne vidimo samo na Kosovu nego u cijeloj Jugoslaviji. Ne može se zanijekati da je na neki način hrvatsko javno mišljenje bilo zadovoljno što vidi da Srbija sada osjeća teškoće rata, one iste koje su Srbi nanijeli Hrvatskoj i Bosni. No istodobno, hrvatsko javno mišljenje jako dobro zna da ovaj rat koji na teritoriju Jugoslavije traje više od dva mjeseca nanosi jako velike gospodarske i političke štete. I Hrvatskoj. Ne samo turizmu, nego u prvom redu novim ulaganjima i dolasku stranog kapitala. Stoga je naš interes da rat što prije završi. - Nakon okrutnosti počinjenih protiv Albanaca, je li još moguće zamisliti neku autonomiju ili se neovisnost Kosova čini neizbježnom? = Već ima više od milijun albanskih izbjeglica. Teško je zamisliti da se ti ljudi mogu vratiti kućama u prijašnjim uvjetima. Ali bez nekog političkog rješenja neće biti mira. Povijesna je činjenica da je Kosovo kolijevka srpske nacije, da se na Kosovu nalaze najvažniji povijesni srpski spomenici, pravoslavni manastiri. Treba krenuti od stvarnosti, od demografskih izvješća, ali i od strateških interesa. Treba voditi računa o tomu, bez obzira tko je na vlasti u Beogradu. Treba, dakle, naći okvir unutar kojega će se moći stvoriti uvjeti za suživot, tako da Srbi mogu zadovoljiti svoje nacionalne zahtjeve i osigurati si postojanje u onom dijelu Kosova u kojemu su više nazočni, dok u drugom dijelu Kosova treba zajamčiti najveću autonomiju Albancima. - Znači li to podjelu? = Vjerojatno. Ne isključujem to. - Hrvatska je poduprla NATO-vu akciju i ustupila je svoj zračni prostor za savezničke zračne napade. Uzimajući u obzir složenu normalizaciju odnosa sa Srbijom, je li se radilo o teškoj odluci? = Jasno, to je bila teška odluka. No Hrvatska nije imala drugog izlaza pred jedinstvom Europe i Amerike. Mislim da se isto može kazati za Italiju. Vaša zemlja sigurno nije sretna zbog ovoga rata. Čuju se glasovi protivljenja u javnom mišljenju, ali i u službenim krugovima, jer rat pogađa i Italiju, štetama za turizam, bombama u Jadranu. - Rat Hrvatsku skupo stoji, no zemlja je u zamjenu dobila političke 'bodove' na međunarodnom planu. = Rado bismo se toga odrekli samo da nije bilo rata sa svim posljedicama koje iz njega proizlaze, prije svega ljudskih patnja. - Ako bi se sukob nastavio i ako bi val srpskih izbjeglica htio ući u Hrvatsku, da li biste ih prihvatili? = Ne. Zašto? Zato što bi to značilo u Hrvatskoj stvoriti novo Kosovo. Neovisnošću i rađanjem demokratske Hrvatske mi nismo željeli da Srbi odu. Osobno sam upućivao pozive da ostanu, no oni su slijedili zapovijedi čelnika iz Srbije i otišli su. No da nije bilo naše vojne pobjede, cijela bi Hrvatska bila veliko Kosovo, štoviše i gore. Svakog se dana u Hrvatskoj otkrivaju nove skupne grobnice. Pola milijuna hrvatskih prognanika istjerale su iz njihovih kuća srpske snage koje su zaposjele naš teritorij. Bit će potrebna desetljeća prije nego će se moći prevladati psihološke rane i prije nego će se stvoriti uvjeti za suživot. Ipak smo na tom polju postigli iznenađujuće rezultate: vratilo se 60 tisuća srpskih izbjeglica koji su bili napustili Hrvatsku", zaključuje intervju s predsjednikom Tuđmanom Ingrid Badurina.