US 30. V.NEWD O KOPN. SNAGAMA

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 30. V. 1999. Procjenjivanje Kosova s kopna "Prvi rat NATO-a ušao je u novu i opasnu fazu. S odlukom da razmjesti 30.000 vojnika u Makedoniji radi moguće uloge u Jugoslaviji, savez pod američkim vodstvom sve se više približava kopnenom ratu. U međuvremenu, optužnica međunarodnog suda za ratne zločine protiv jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića razljutila je Ruse i iznimno otežala, možda čak uništila, izglede za pregovore koji bi dokončali sukob. (...) Obraćanje predsjednika Clintona od ožujka, u kojem je pokušao opravdati bombardiranje Srbije nakon što se ono dogodilo, trebalo je pokrenuti alarme. Sve zamisli i brige koje je Clinton zazivao bili su čimbenici koji su vodili katastrofi američkog uključenja u Vijetnamu: predodžba o nestabilnosti koja se širi od zemlje od zemlje; percepcija da je svjetska politika bipolarni ideološki sukob između demokracije i diktature; opsesija ponovnim potvrđivanjem američkog vodstva i odlučnosti; zabrinutost za žilavost savezničke predanosti; i uvjerenje da je američka sigurnost vezana uz mir u području od malo stvarne strateške važnosti. I kao što je bio slučaj u Vijetnamu, dramatično razmještanje kopnenih snaga predlaže se u trenutku sve veće strateške zbunjenosti u vojnom sukobu. Teren za obvezivanje vojnika priprema se racionalizacijom da samo kopnene snage mogu zaustaviti etničko čišćenje. No masovni progon Albanaca s Kosova, i humanitarna katastrofa koja se dogodila, započeli su tek pošto je NATO započeo bombardiranja. I Pentagon i američka obavještajna služba jasno su upozorili Clintonovu vladu da će Beograd na savezničke zračne napade odgovoriti nasilnim protjerivanjem Albanaca s Kosova te da bombaška kampanja to neće moći zaustaviti. Vlada je bila upozorena i da sama zračna sila neće biti dovoljna za postizanje savezničkog cilja, prisiljavanja jugoslavenske vlade da zaustavi svoju vojnu kampanju protiv OVK-a i prihvati dogovor iz Rambouilleta - što su upravo oni ciljevi koji su se koristili za opravdavanje bombaške kampanje. Zabrljan zračni rat i sad posrtanje prema kopnenom obvezivanju, u skladu su s našim pristupom misiji NATO-a na Balkanu. Od početka, Predsjednikovo objašnjenje pozadine kosovskog sukoba bilo je pogrješno. On je umanjivao položaj Kosova - kolijevke kulturnog i nacionalnog identiteta Srbije - kao sastavnog dijela srpskog suverenog teritorija. Daleko od toga da se radi o slučaju agresije jedne države na drugu, sukob koji je izazvao intervenciju NATO-a bio je građanski rat, u korijenu kojega je bila oružana borba OVK-a za oslobođenje od Srbije i osnivanje neovisne države. Clinton je također opravdao akciju NATO-a kao 'moralni imperativ' za prekid ubijanja albanskih civila. On je zasigurno s pravom primijetio da nevini civili umiru na Kosovu te da je rat humanitarna tragedija. No to je bio samo dio istine. Početkom 1998., OVK je pojačao svoju pobunu, napadajući srpske civile, policiju, vladine zgrade i provodeći kampanju atentata na srpske dužnosnike. Uskoro se pojavio poznati obrazac gerilskog rata: pobunjenički su napadi izazivali oštre osvete, što je rađalo nove pobunjeničke napade. Dakle, istina da je na Kosovu bilo nasilja prije savezničke zračne kampanje. No operacije jugoslavenske vojske do tog trenutka imale su cilj iskorjenjivanja OVK iz njihovih uporišta, a ne protjerivanja etničkih Albanaca s Kosova. Argument da je Amerika morala intervenirati na Kosovu da bi sprječila humanitarnu katastrofu neuvjerljiv je. Iako su Srbi očigledno počinili zločine, u balkanskim ratovima ovog desetljeća svi su sudionici krivi za hotimična djela divljaštva. Zaista, nekoliko dana prije nego što su započeli zračni napadi NATO-a, drama na Kosovu zasjenila je izvješće međunarodnog suda za ratne zločine o masovnom etničkom čišćenju, skupnim smaknućima, nekritičnom granatiranju civilnog stanovništva - koje je hrvatska vojska počinila s prešutnim blagoslovom Sjedinjenih Država za svojeg ljetnog napada 1995. na Srbe iz krajine. A što se OVK tiče (čiji ciljevi ne uključuju samo neovisnost, već etničko čišćenje Srba s Kosova), oni su otimali i ubijali srpske civile. Clinton je također naglasio potrebu da se djeluje radi očuvanja vjerodostojnosti NATO-a. On i ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright opetovano su tvrdili da bi dopuštanje da srpska agresija prođe nekažnjeno ohrabrilo vođe u drugim nemirnim područjima da slijede opasnu politiku. No nije ništa vjerojatnije da će američka snažna agresija protiv Srbije odvratiti buduće agresore nego što je američka akcija u Perzijskom zaljevu odvratila Srbiju. U svijetu državnih poslova, većina kriza su odvojene, ne usko povezane. O ishodu događaja u drugim mogućim žarištima odlučivat će lokalni uvjeti, a ne ono što Sjedinjene Države čine na Balkanu. Američka pogrješna opsesija vjerodostojnošću osudit će Sjedinjene Države na niz vojnih intervencija u strateški rubnim područjima. Predsjednikov argument da bi sukob, da Sjedinjene Države nisu intervenirale u Jugoslaviji, zahvatio čitavo područje Balkana, okrenuo Grčku protiv Turske, i 'destabilizirao' čitavu Europu, nije ništa više od reciklirane inačice već dugo ozloglašene teorije domina. No, osim općih mana te teorije, način na koji ju Clinton primjenjuje na Kosovo posebno je nespretan. Na posljetku, vladina velika strategija 'uključenja i proširenja' utemeljena je na uvjerenjima da se demokracije ne bore protiv drugih demokracija, i da međunarodne institucije njeguju mir među svojim članovima. Washington i Grčku i Tursku smatra demokracijama, i obje su članice iste institucije - NATO-a. Tako, u biti, Clintonova vlada vodi rat u Jugoslaviji da bi spriječila grčko-turski sukob koji se, prema vladinim vlastitim suštinskim vanjskopolitičkim pretpostavkama, ne može dogoditi. (...) Zaista je prilično fantastično gledati Sjedinjene Države kako poduzimaju vojnu akciju protiv suverene europske države koja nije prijetnju američkoj sigurnosti i nije istinska prijetnja njezinim interesima. Ako Sjedinjene Države nisu agresor, kao što Rusija tvrdi, one Države barem pokazuju aroganciju snage zajedničku imperijalističkim državama. Trebamo, naravno, biti svjesni nevolje u koju nas ta arogancija može gurnuti. Prerano je da se kaže hoće li politika Clintonove vlade na posljetku voditi uporabi američkih kopnenih snaga. No mnogo je razloga za strah da bi se to moglo dogoditi. Vijetnam nas podsjeća da su, jednom kad se donese odluka o uporabi vojnih snaga, političari pod gotovo neodoljivim pritiskom da eskaliraju do pobjede - ili da izbjegnu poraz. Svakog kome je poznata povijest Kennedyjeve i Johnsonove vlada moraju strašiti izjave mnogih članova Kongresa i vanjskopolitičkih analitičara. Čak i oni koji su u početku bili skeptični prema intervenciji, poput senatora John McCaina, republikanca iz Arizone, i bivšeg ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera, sad tvrde da, jednom kad su se obvezale, Sjedinjene Države nemaju izbora već učiniti štogod je potrebno - uključujući i uporabu kopnenih snaga - da prevladaju. (...) No barem jedna jasna pouka koju Vijetnam daje jest da nema smisla pogoršati pogrješku time da se još više zakopate u stratešku zbrku. Pitanja koje si političari sad moraju postaviti su: što 'pobjeda' protiv Jugoslavije znači - i može li se pobjeda postići bez nanošenja neprihvatljivih troškova američkim interesima? Iznenađujuće, vlada koju vode protivnici vijetnamskog rata sad je pritisnuta istim brigama koje su vodile, i slijepa za iste prepreke koje su upropastile, graditelje tog sukoba", piše Benjamin C. Schwarz, dopisnik časopisa Atlantic i bivši izvršni urednik World Policy Journala.