US 26. V. WP DOGOVORI US YU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 26. V. 1999. Evo dogovora, Slobo "Predsjednik Clinton služi se snažnim diplomatskim i vojnim pritiskom na Srbiju da bi Slobodanu Miloševiću poručio: Evo posljednje nade za dobar dogovor. Još imate interese na Kosovu koje ja mogu zaštititi u nagodbi. No taj će vlak uskoro proći. Čak ni ja ne znam što će se poslije toga dogoditi. Ta procjena ne stiže iz izvora Bijele kuće. Trenutačno im ne bih mnogo vjerovao. U ratu, političari, diplomati i generali medije drže još jednim oruđem za zavaravanje neprijatelja u inozemstvu i održavanje potpore domaćega javnog mnijenja. (...) Politika, vojna strategija i diplomacija u ovom trenutku upućuju na to da će Clinton potajno ponuditi nagodbu čovjeku kojega je osudio kao suvremenog Hitlera. Manje je jasno hoće li se Milošević, koji u redovima NATO-a vidi neslaganje o pitanju uvođenja kopnenih snaga, sad složiti bilo s kakvom nagodbom koju bi Clinton tad mogao prikazati kao časnu, s izgledima da riješi temeljne uzroke sukoba. Politički, iznenadne priče u Bijeloj kući o uvođenju kopnenih snaga zbunjuju. No one imaju smisla kao očajnikova taktika pritiska na Miloševića. To je pokusni balon koji birokracija u ratu šalje radije nego da pokrene raspravu koja bi izazvala istinske podjele. Slušaj dobro, Slobo: spasi sebe - i mene - od ove strašne mogućnosti. Vojno, ovotjedno se bombardiranje srpskih civilnih crpilišta vode i dalekovodnih električnih mreža uklapa u obrazac 'sad ili nikad'. To je ozbiljan državni terorizam. Nije tako divlji ni okrutan kao surovi Miloševićev napad na neonaoružane Albance s Kosova. No ipak je to namjeran napad na narodnu snagu i nagon preživljavanja, radije nego na diktatorov borbeni stroj. To nije taktika koju NATO, kao demokratski savez, može dulje slijediti u ovom ratu. Međutim, kazneni napadi na civilne mete mogu biti djelotvorni u usmjeravanju Miloševićeva uma na ono što bi ovoga tjedna trebao čuti u Beogradu od ruskog izaslanika Viktora Černomirdina i finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija. Oni će prenijeti Clintonove uvjete za zaustavljanje dva rata - savezničkog zračnog napada na Srbiju i Miloševićeva kopnenog napada na Kosovo - te će zatim prenijeti beogradski odgovor Washingtonu. Ahtisaarijevo uključenje kao predstavnika EU je važno. On je iskusan pregovarač koji je osvojio neočekivanu diplomatsku pobjedu u postizanju namibijske neovisnosti od Južne Afrike prije jednog desetljeća. Prema njemu zamjenik ministrice vanjskih poslova, Strobe Talbott, Clintonov čelni čovjek za dovršenje rata, gaji osobno povjerenje. Clintonova odluka da diplomaciju sukoba usredotoči na Rusiju također je znak njegove spremnosti da živi s Miloševićem radije nego da pokrene sveobuhvatni rat. Predsjednik istodobno izbjegava izravne pregovore sa srpskim čudovištem, kojega je javno osudio, i potpomaže uzdrmani Jeljcinov režim u Moskvi. Pozornica je pripremljena. No da bi ovotjedni razgovori donijeli održiv ishod, Clinton mora povući crvene crte oko ovih važnih točaka: 1) Milošević ne smije imati koristi od pukog pristanka da prekine pokolj koji je započeo. Ukidanje postojećih gospodarskih sankcija ili pružanje buduće pomoći za obnovu Srbiji od bilo koje članice NATO-a dok je Milošević na vlasti, neprihvatljive su nagrade. 2) NATO mora zapovijedati međunarodnim mirovnim snagama koje će razmjestiti na Kosovu i nadzirati ih. Simboličan broj srpskih vojnika koji bi ostali u području ne bi smio prelaziti nekoliko tisuća, kao što je predlagao okvir iz Rambouilleta. Od odlazećih bi se srpskih snaga trebalo tražiti da ostave svoje tenkove i oklopno oružje u području, kako bi ih NATO uništio, radije nego da ih se povuče natrag u Srbiju za buduću uporabu. 3) Ne smije biti dogovora koji bi srpskim civilima na Kosovu dao pravo veta ili mehanizme za blokiranje parlamenta u kosovskoj samoupravi koju je Clinton obećao. Samo negiranjem nominalnog srpskog suvereniteta nad Kosovom u praksi, NATO može ispuniti svoje obećanje da će stvoriti uvjete koji će svim kosovskim izbjeglicama omogućiti povratak kućama. Sve manje od toga bila bi izdaja Kosovara, europske i američke javnosti koje su podupirale ovaj rat i pilota NATO-a koji su se u njemu borili. Njihovi interesi moraju vrijediti više nego Miloševićev, u svakoj nagodbi koju Clinton prihvati", piše Jim Hoagland.