US 25. V. USAT BA IZBJEGLICE

SJEDINJENE DRŽAVE USA TODAY 25. V. 1999. Primjer bosanskih izbjeglica može biti pouka NATO-u "Kosovska kriza sada je toliko izmakla nadzoru da je svako pošteno i razumno rješenje koje bi imalo i izgleda na uspjeh, možda izvan dosega", piše David Rieff, autor knjige 'Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada'. "Ipak, u nedostatku kopnenog rata koji bi Srbe otjerao s Kosova, između jugoslavenskog predsjednika Miloševića i zapadnih sila gotovo će sigurno doći do dogovora, koji neće zadovoljiti nijednu stranu. Sudbina izbjeglica na posljetku će odrediti uspjeh ili neuspjeh svake nagodbe. Ako većina izbjeglica osjeća da se može sigurno vratiti, okrutan će se Miloševićev rat pokazati neuspješnim. No ako se to ne dogodi, bit će uspjeh, bez obzira na sve drugo što će se dogoditi. Očito, najbolji način da se osigura povratak izbjeglica bio bi prisiliti Miloševića na prihvaćanje pet glavnih zahtjeva NATO-a i pretvoriti u predvidljivoj budućnosti Kosovo u protektorat NATO-a ili UN-a. Inače se izbjeglice neće vratiti kućama i područje će biti još više destabilizirano. No, pod pretpostavkom da snage NATO-a nisu spremne prinijeti žrtve potrebne da se taj ishod osigura, stvarnost poslijeratnog Kosova stvorit će dogovor, prije nego pobjede NATO-a. Tu smo već bili. Daytonski dogovor koji je dovršio rat u Bosni također je bio proizvod zapadne nespremnosti da preokrene srpsku agresiju. Umjesto da poništi dobitke koje je Milošević osvojio preko svojih surogata među bosanskim Srbima - prestankom opsade Sarajeva i omogućavanjem povratka više od dva milijuna izbjeglica i ljudi raseljenih unutar područja - Sjedinjene Države i njezine saveznice izabrale su baršunastu podjelu. Čak se i to moralo postići silom, zračnim bombardiranjem NATO-a i združenim snagama hrvatske i bosanske vojske koje su napredovale na kopnu. No kad je sve bilo gotovo, Srbi su još nadzirali 49% teritorija Bosne i Hercegovine i zemlja je zapravo podijeljena na dva dijela. Od tada snage pod vodstvom NATO-a osiguravaju prestanak paljbe. Vojnici su patrolirali Bosnom i povremeno uhićivali neke manje važne ratne zločince, protiv kojih je sud u Haagu podigao optužnice. A u Sarajevu, međunarodni predstavnici čine što mogu da pomognu pokrpati Bosnu postavljanjem bankovnih, poštanskih i telekomunikacijskih struktura i nadgledanjem djelomičnog i slabašnog povratka Bosne parlamentarnoj demokraciji. Pa ipak, gotovo nitko, ni u Bosni, ni u inozemstvu, ne vjeruje da bi taj krhki mir trajao više od tjedan dana kad bi se inozemni vojnici povukli. Ono što u Bosni vlada nije mir, već odsutnost rata. Razlog je jednostavan. Ni velike sile, ni snage koje su one razmjestile u Bosni nakon mirovnog dogovora, nisu povratku izbjeglica posvetile dovoljno pažnje. Istina je da se mnogi od onih koji su iz Bosne otišli u zapadne zemlje nikad nisu vratili. No dobar se dio muslimanskog stanovništva vratio u svoju zemlju, ali ne u svoje nekadašnje domove. Zapravo, zanemarivo se malo Muslimana vratilo u područje koje sad nadziru Srbi. Vrativši se kući, oni su jednostavno prestali biti izbjeglice i postali ljudi raseljeni unutar svoje zemlje, što se katkad može činiti kao ista stvar. Da je NATO odlučio pretvoriti Bosnu u protektorat, kao što su čak i neki Bosanci tražili u vrijeme Daytonskog sporazuma, stvari su mogle teći i drugačije. No to bi podrazumijevalo snage pod vodstvom NATO-a koje bi jamčile sigurnost povratnika - nešto za što nije bilo političke volje ni u Washingtonu ni u zapadnoj Europi. Može se tvrditi da je neuspjeh u suzbijanju etničkog čišćenja kad se događalo ili neuspjeh da se preokrene nakon završetka sukoba u Bosni, osokolio Miloševića da se ponaša onako kao što se ponaša na Kosovu. A to govori da nijedan dogovor neće trajati ako se Kosovo ne pretvori u neku vrstu protektorata. Ako se Bosanci nisu bili spremni vratiti u svoje domove u područjima gdje se nalaze Srbi, zašto bi to Kosovari učinili? To nije samo pitanje pravde. Povratak Kosovara važan je za stabilnost u području. Ostanu li Kosovari izgnani, gotovo će se sigurno ispuniti proročanstvo o njima kao budućoj europskoj inačici Palestinaca. Iz tog razloga, treba učiniti više od običnog pružanja pratnje povratnicima na Kosovo. Potrebni su vojnici koji su spremni da ih zaštite i uguše bilo kakav srpski pokušaj njihova zastrašivanja i ponovnog protjerivanja. Bilo je govora da vojnici NATO-a za to nisu potrebni i da bi UN-ove mirovne snage, uvelike stvorene od vojnika zemalja koje nisu sudjelovale u sukobu, jednako dobro poslužile. Iskustvo Bosne nameće dijametralno suprotan zaključak. Mirotvorstvo je tada bilo pogrješno oruđe jer nije bilo mira kojega bi se održavalo i jer je UN-ova predanost miru pod gotovo svaku cijenu vodila stalnom podlijeganju srpskoj ucjeni. Budući da je Kofi Annan, čovjek koji je vodio mirotvorstvo UN-a u Bosni, sada na položaju glavnoga tajnika UN-a, nema posebna razloga da se vjeruje kako se to raspoloženje znatno promijenilo. Na Kosovu, sviđalo vam se to ili ne, trajni će mir ovisiti o neodređeno dugom vojnom razmještanju pod vodstvom NATO-a, koje će biti usredotočeno na sigurnost povratnika. Sve manje od toga jamči da bilo kakav kraj kosovskog sukoba neće biti mnogo više od stanke u bosanskom stilu."