US 24. V. NYT RUBIKON DANAŠNJIH POLIT.

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 25. V. 1999. Rijeka koja teče "Pa evo moga pitanja dana: kako to da (izuzevši stvari vezane uz osobni karakter) Mihail Gorbačov, Bill Clinton, Benyamin Netanyahu i Tony Blair izazivaju toliko strasti, mržnje i ulagivanja kod svojih zagovornika i klevetnika? Odgovor je, rekao bih, povezan s činjenicom da je tijekom devedesetih svijet prešao iz jednoga međunarodnog sustava u drugi. Prešli smo iz sustava hladnoga rata, izgrađenog oko podjele i zidova, u sustav globalizacije, izgrađen oko integracije i mreža. Za svaku veću zemlju, prebacivanje između ta dva sustava uključuje prijelaz Rubikona, a jedan od razloga zbog kojeg su Gorbi, Bibi, Tony i Bill toliko ušli ljudima pod kožu toliko je povezan sa spornim strategijama koje je svaki od njih rabio da bi prešao tu zastrašujuću rijeku. Kao prvo, svi su oni poznati po neiskrenosti (g. Blair najmanje od svih, no on tek počinje!), zasluženoj djelomično zato što su političke koalicije, koje su iskoristili da bi stigli na vlast, krajem hladnog rata morale biti odbačene u korist drukčijih koalicija potrebnih za vladanje u novom sustavu. Čovjek koji se suočio s najširim Rubikonom bio je g. Gorbačov. Raskol između komunističkog sustava hladnog rata i sustava globalizacije i slobodnog tržišta bio je majka svih Rubikona. 'Jedini razlog zbog kojega je Gorbačov bio kadar upravljati tim prijelazom tako dugo kao što je to činio, tako mirno kao što je uspijevao, bio je taj što nije shvaćao koliko je Rubikon zaista širok', napomenuo je Michael Mandelbaum, stručnjak za vanjsku politiku sveučilišta Johns Hopkins. 'Gorbačov je mislio da može prijeći rijeku u jednom skoku a kad je otkrio da to nije moguće, mislio je da može hodati po vodi.' Jednom kad je postalo očito koliko će promjena zapravo biti potrebno, g. Gorbačov se našao bez prijatelja - njegovi su ga stari komunistički saveznici prezirali jer je učinio previše, a njegovi prirodni saveznici, poput Borisa Jeljcina, odbacivali su ga jer je učinio premalo. G. Netanyahu je stigao na vlast nošen koalicijom ljudi koji su bili oprezni prema mirovnom procesu iz Osla, no uskoro je otkrio da ne može vladati bez unaprjeđivanja sporazuma iz Osla. Previše Izraelaca nije željelo živjeti u svijetu zidova, već se željelo integrirati u široke trendove regije i zemljine kugle, koje je proces iz Osla predstavljao. (...) Bibi je prešao rijeku potpisivanjem dogovora iz Hebrona i Wyea, no zatim se vratio natrag, kad se suočio s gnjevom svojih izvornih glasača s desnog krila. Nije nikad ostao na jednoj obali dovoljno dugo da mu povjeruje, bilo njegova desničarska jezgra, ili centristička koalicija koja podupire Oslo - i nikad nije stvarno pokušao izgraditi most između te dvije skupine. Strategija Billa Clintona bila je prijeći Rubikon popunjavanjem većeg dijela rijeke. To jest, on je upio najbolje zamisli republikanaca - reformu socijalne skrbi, smanjenje deficita, slobodnu trgovinu, raketnu obranu - i zatim prepustio republikance njihovu protivljenju abortusu i zalaganju za posjedovanje oružja. (Ostavio je republikance kao stranku spremnu braniti život svakog nerođenog djeteta, ali voljnu riskirati život svakog rođenog odraslog čovjeka.) Tako je Rubikon između demokrata i republikanaca sad uglavnom popunjen, no preostala je razvodnica veoma duboka. G. Clinton okolo krstari s lakoćom, dok republikanci sjede na svojoj obali kipteći od ljutnje na njega i pokušavajući smisliti način da opet prošire rijeku. Rubikon Tonyja Blaira između hladnog rata i globalizacije jest da li dovesti Britaniju u Europsku monetarnu uniju, a čini se da je to Blair odlučio učiniti, iako je riječ o iznimno prijepornu pitanju. Zasad, g. Blair u svom Rubikonu pliva psećim stilom, odgađajući odluku o priključenju Europi do sljedećih izbora, nakon kojih će vjerojatno održati državni referendum - u nadi da će to biti njegov most s jedne strane rijeke na drugu. Jedan razlog za oštro stajalište g. Blaira o Kosovu mogao bi biti da istakne britansko vodstvo i vlastite nacionalističke vjerodajnice u vrijeme kad se on možda priprema da zamuti i jedno i drugo združivanjem Britanije s Europom. Čim više se g. Blair priprema odbaciti britansku funtu, to više on govori poput Winstona Churchilla. Za razliku od Gorbija, g. Blair zna da se njegov Rubikon ne može prijeći u jednom skoku, i za razliku od Bibija, on zaista ima strategiju za spajanje dviju strana. No ta se rijeka između Britanije i Europe zamućuje, i za g. Blaira bi bilo najbolje da ne počini Gorbijevu pogrješku vjerovanja da može hodati po vodi", zaključuje Thomas L. Friedman.