US 25. V. LAT KOPNENE SNAGE

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 25. V. 1999. Kopnene snage mogu riješiti problem "Pa jesu li kopnene snage na dnevnom redu? Predsjednik Clinton, koji, čini se, smatra poželjnim održavati maksimalnu količinu zbunjenosti o tom pitanju, upravo je rekao da bi NATO stvarno mogao poslati kopnene snage na Kosovo, čak i bez dogovora kojega bi potpisao jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević. Nije teško shvatiti zašto", piše Michael O'Hanlon, suradnik Zavoda Brookings. "Malo vojnih analitičara u vladi ili izvan nje vjeruje da sama zračna sila može donijeti pobjedu u ratu. Srbija ima čvrst nadzor nad Kosovom i donijela je daleko više štete albanskom stanovništvu u području nego što je NATO nanio srpskoj vojsci ili gospodarstvu. David Scheffer, predsjednikov izaslanik za ratne zločine, sad kaže da se više od 200.000 albanskih muškaraca s Kosova još smatra nestalima, te da je više od 500.000 Kosovara, raseljenih u vlastitoj zemlji, ugroženo bolestima i glađu. Ipak, Rusija i Kina govore kao da bi svaka kopnena operacija NATO-a gurnula svijet natrag u hladni rat. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan kritizira NATO zbog djelovanja protiv Srbije bez ovlasti; a ključne saveznice poput Italije i Njemačke ponavljaju svoje snažno protivljenje svakom razmatranju kopnene kampanje. Što to za nas znači? Sjedinjene Države i njezine saveznice ne mogu bešćutno pustiti stotine tisuća kosovskih Albanaca koji su poklonili svoje povjerenje NATO-u i koji se nemaju gdje drugdje okrenuti, da i dalje umiru od srpskih naboja, bolesti i gladi. Niti ima smisla srušiti čitavo srpsko gospodarstvo kako bi Miloševićeve snage glađu natjerali da iziđu iz Kosova. Izazivanje patnje srpskog naroda u neizravnom pokušaju ublažavanja patnja kosovskih Albanaca nosi rizik potkopavanja humanitarnih načela i etike koje smo ispravno zazivali da opravdamo ovaj rat. Što je još važnije, to srpske oružane snage ne sprječava od daljnjeg ubijanja i etničkog čišćenja kosovskih Albanaca. U isto vrijeme, odnosi s Rusijom i Kinom daleko su važniji za buduće sigurnosne interese naše zemlje nego što je to sudbina u jednoj pokrajini ostatka jedne zemlje. A mi ne možemo uvesti kopnene snage bez potpore saveznika. Naš bi položaj izgledao zamalo beznadno - osim ako Milošević nekako ne popusti i pristane pustiti snage NATO-a u veći dio ili cijelo Kosovo na dugo razdoblje, što je, da parafraziram Colina Powella, više nada nego strategija. Jedino je rješenje pažljivo osmišljena politika koja uključuje uporabu - ili ako smo sretni, samo prijetnju kopnenim snagama. No svaka kopnena intervencija mora se provesti na suzdržan i ograničen način. Naša bi politika trebala uključiti sljedeće elemente: * Planirajte uzeti natrag veći dio, ali ne čitavo Kosovo. Budući da i Srbi i Albanci imaju pravo na Kosovo, neka vrst podjele je vjerojatno jedino održivo rješenje. Predsjednik ne voli takve razgovore, no trebao bi se sjetiti da je podjela temeljni cilj u bivšoj Jugoslaviji: Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna odcijepile su se, a Bosna je zatim podijeljena svime osim imenom. Realnije je zamisliti snažnu nazočnost NATO-a u dvije trećine Kosova na jugu i zapadu, s Rusijom i drugim neutralnim zemljama koje preuzimlju dužnosti koje im dodijeljuju međunarodne snage u preostalim područjima. (Možemo najaviti, međutim, da bi mogli eskalirati svoje ratne ciljeve ako Srbija eskalira pokolje kosovskih Albanaca.) * Ne pitajte Italiju, Njemačku ili Grčku da pošalju kopnene snage. Zbog svoga zemljopisnog položaja, povijesti na Balkanu, i svojih sadašnjih vlada, neki drže da bi bilo protuproduktivno od tih zemalja tražiti da pridonesu kopnenim postrojbama. Međutim, postoje dobri izgledi da bi se te tri saveznice, iako nesklone uvođenju kopnenih snaga, moglo uvjeriti da to učine ukoliko bi misija bila opsegom ograničena i jasno usredotočena na humanitarne ciljeve. * Počnite slati snage morskim putem ako Italija ne omogući prilaz. Trebali bismo 30.000 do 50.000 novih američkih vojnika da provedu ograničenu intervenciju. Iz tog razloga, sad bi trebalo uvesti u more dodatne mornaričke postrojbe i neke vojne snage; uploviti u Sredozemlje u pripremi za mogući napad. To možda neće biti nužno ako se Italiju može uvjeriti da osigura baze za postrojbe poput 101. vojne divizije za zračni napad, koja bi se mogla poslati u Italiju tijekom nekoliko tjedana. No to bi bilo ključno ako Italija odbije ustupiti takav prilaz. Clinton je donio važnu odluku, s ponovnim otvaranjem vrata kopnenim snagama. No Milošević možda sumnja u njegovu ozbiljnost. On će se također tješiti protivljenjem dobrog dijela ostatka svijeta bilo kakvoj kopnenoj intervenciji NATO-a. Moramo politici dati zube. Inače smo možda pred dugačkim ljetom u nebu nad Srbijom - i još gorim ljetom, jeseni i zimom za kosovske Albance u području."