RUSIJA-IZVESTIJA OD 22.5.99.ALBRIGHT

RUSIJA IZVESTIJA 22. V. 1999. Madeleine Albright spremna na ustupke "U pristupu američke vlade kosovskoj krizi zapaža se bitna promjena, što može olakšati traženje nagodbe s beogradskim vlastima. Sudjelujući u raspravi u Senatu i odgovarajući na pitanje nastoji li Washington kao i prije na povlačenju svih jugoslavenskih postrojba s Kosova, državna tajnica Madeleine Albright dala je izjavu koja u doslovnom prijevodu izgleda ovako: 'U ovom času vodi se rasprava o tomu hoće li nekim Srbima u određenoj fazi biti dopušteno da ostanu negdje u blizini nekih svojih svetinja.' Ako tu rečenicu prevedemo na normalan jezik (koju je, uz dužno poštovanje gospođe Albright teško uzeti kao uzorak govorničkog umijeća), dobit ćemo otprilike sljedeće: Washington odustaje od prijašnjeg nepomirljivog stajališta i spreman je razmotriti inačice vojne nazočnosti Srba u dijelovima nemirne pokrajine kojih gubitak smatraju neprihvatljivim. Promjena američkog stajališta potvrđuje misao koju su 'Izvestija' objavila još u ožujku, u samom početku NATO-ve operacije na Balkanu: dugoročno rješenje kosovskog problema moguće je samo ako ono bude utemeljeno na načelu teritorijalnog razgraničenja između Srba i Albanaca. Srpske svetinje koje je spomenula Madeleine Albright jesu ponajprije Kosovo polje (mjesto izgubljene bitke s Turcima 1389., nakon koje je Srbija na petsto godina izgubila neovisnost) i srednjovjekovni pravoslavni manastiri u blizini Peći. Svi su navedeni objekti u sjevernom dijelu bivše autonomne pokrajine i graniče sa srpskim područjima u pravom smislu riječi. U tim su mjestima 'etnička čišćenja' provedena odmah u prvim danima NATO-va bombardiranja. Tamo danas zapravo nema albanskog pučanstva. Ako Slobodan Milošević uspije privoljeti Zapad da pristane na nazočnost njegove vojske u 'životno važnim' područjima Kosova, to će mu omogućiti da sačuva obraz, prikazujući budući mirovni sporazum kao 'razumnu nagodbu', a ne kao bezuvjetnu kapitulaciju. Daljnja bi shema mogla izgledati otprilike ovako: u sjevernom dijelu Kosova, gdje ostaju jugoslavenske postrojbe, raspoređuju se mirotvorci iz Rusije i drugih država koje ne sudjeluju u NATO-voj operaciji. Na preostalom području pokrajine razmještaju se snage zapadnih saveznika. Tu pod nadzorom UN-a ili OESS-a počinje djelovati privremena uprava, vraćaju se albanski izbjeglice i osnivaju se samoupravna tijela. Tijekom prijelaznog razdoblja kojega trajanje nije ograničeno, ta pokrajina održava sa Srbijom i Jugoslavijom samo formalne veze, a zapravo je neovisna o njima. Naravno, ta inačica nipošto nije idealna. Ponajprije za Beograd koji gubi nadzor nad područjem koje je formalno pod njegovim suverenitetom. No bolje je sačuvati barem jedan dio Kosova nego izgubiti čitavu pokrajinu", zaključuje Maksim Jusin.