NJ 22.V.SZ-BOJEVITI BLAIR I KOSOVO

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 22. V. 1999. Blairov križarski pohod na Kosovo "Zna li čovjek uopće gdje mu je glava? Sjevernoirski mirovni proces je u krizi, socijalne reforme na teret invalida dopuštaju laburističkim pozadincima da iskušaju pobunu, prijepor oko manipuliranih namirnica i dalje puni naslovnice, a tu je i taj rat kojega se zapravo uopće ne bi smjelo tako nazvati. No vrlo zaposleni premijer Tony Blair ovih je dana to učinio. U parlamentu je rat nazvao ratom, a Downing Street je odmah morao dati ispravak. Da je izjava bila omaška. Rat, budući da nije službeno objavljen, zapravo je 'sukob'. Bombe mogu pogoditi bolnice i veleposlanstva - no mora postojati semantički poredak. Pritom je inkriminirana riječ vjerojatno došla ravno iz premijerove duše jer on je daleko više od sudionika u sukobu. Blair se bori za 'pravednu stvar', ono što vodi je 'borba za vrijednosti civilizacije i demokracije'. U jednom albanskom izbjegličkom taboru ovih je dana izjavio: 'Tim ljudima donosimo nadu i pravdu: ne smijemo ih ostaviti na cjedilu i ne ćemo ih ostaviti na cjedilu.' A u Sofiji: 'Ma koliko stajalo, moramo pobijediti'. Među glumcima se katkad može dogoditi da toliko uđu u neku ulogu da se na kraju drže osobom koju igraju. Blair nije glumac, ali se sa svojom sadašnjom glavnom ulogom 'velikog svećenika ljudskih prava' ('Sunday Times') toliko poistovjetio da je nekima neugodno. 'Economist' u svakom slučaju drži Blairov 'žar zastrašujućim' i piše: 'Nema dvojbe u njegove dobre nakane, njegovi su moralni instinkti zadivljujući, no njegova je sposobnost prosuđivanja na kušnji kao nikada prije'. Tako je doista, jer dok vitez Blair vatreno predvodi križarski pohod protiv zla u Srbima i općenito u ljudima, njegovi suborci daleko zaostaju. Nijemci i Talijani čak su stali i traže put natrag, a iz Washingtona se sada čuje da je Bill Clinton svojeg prijatelja Tonyja telefonski zagrlio i opomenuo da stiša svoju ratničku retoriku. O kopnenim postrojbama kakve traži Blair, savez za sada ne želi ni čuti, naprotiv: aktualna riječ je 'stanka u bombardiranjima'. Odgovarajući prijedlog iz Rima NATO je prihvatio posve blagonaklono. Nazire li se možda nešto poput trulog mira s Miloševićem? Blair bi tada bio osamljen na, kako se to tu naziva, 'moral high groundu', odakle je kosovskim Albancima dovikivao rečenice poput ove: 'Naše je obećanje svima vama da ćete se u miru vratiti u zemlju koja je vaša'. Za to je nagrađen 'zbornim uzvicima Tony-Tony' i vjerojatno još ojačan u svojem misionarskom poletu i prodoru. Silazak s vrha morala bio bi bolan. No dakako, do toga još nije došlo. U Washingtonu upravo nastupaju britanski ministar vanjskih poslova Cook i njegova američka kolegica Madeleine Albright i u duetu pjevaju lijepu pjesmu o jedinstvu. A u domovini iznad svega popularni premijer može i dalje biti siguran u potporu stanovništva. Novine od lijevih do desnih dijele njegovu frustraciju zbog oklijevanja NATO-partnera i ako drugdje po Europi ljudi čeznu za svršetkom rata, tada su Britanci za to da dodaju jedan krug. Ne samo da još odobravaju bombardiranja, nego se po najnovijim ispitivanjima mišljenja, i za slanje kopnenih postrojba očitovala jasna većina. Time Britanci ipak plivaju protiv struje. Dosljednost njihova premijera (nema kompromisa, nema patvorina, nema polovičnih stvari), možda ih zadivljuje, ali ako znaci ne varaju, za sada nema konjunkture. U 'Observeru' je netko doduše hrabro prorekao da će Kosovo doći u ruke NATO-a, a Blair da će iz sukoba trijumfalno izići kao veliki europski državnik. Ali to, piše drugi novinar, više je želja poznata iz dječjih knjiga: samo treba jako nešto željeti, i to se već ostvari. Tony Blair je dokazao da puno toga može. Jednu je palu, nezadovoljnu stranku doveo u prvi plan i odveo u premoćnu pobjedu. Svojim je stilom i svojom strategijom nadahnuo druge političare lijevoga centra i pokazao im put do političkog uspjeha. Put Gerharda Schroedera na vlast gotovo je kopija Blairova recepta za uspjeh. No sve ima svojih granica. Tony Blair se glede Kosova puno toga usudio, a uspjeh svoje misije zacijelo je snažno želio - no u realnoj politici to uglavnom nije dosta da bi se obistinilo" - piše Stefan Klein.