AU 22.V.PRES-BOMBE I DIPLOMACIJA

AUSTRIJA DIE PRESSE 22. V. 1999. Bombe i diplomacija "Francuski je ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine novi smjer NATO-a formulirao upravo klasičnim obilježjem: 'Više bomba i više diplomacije'. Više bomba, jer se ovog tjedna prvi put jasno pokazalo da zračni rat nipošto nije tako tupo oružje kako se često tvrdilo. A više diplomacije, jer NATO u prvom redu mora 'Ruse držati na palubi' i u drugom redu mora spriječiti da se računica Slobodana Miloševića ostvari i da savez propadne zbog vlastitih političkih proturječja. U srijedu ovoga tjedna NATO je imao 446 akcija. Vojni stručnjaci računaju da će stalno pojačavanje kontingenta idućih tjedana omogućiti već više od 700 napada dnevno. Eskalacija zračnoga rata događa se u vrijeme kad je režimu u Beogradu sve teže uvjeriti vlastito stanovništvo da je borbena snaga jugoslavenske vojske u biti nedirnuta. Pri tomu se ne radi toliko o tomu da se u dezerterstvu i pojedinačnim prosvjedima vidi klica narodnog otpora opasnog za Miloševića - taj se aspekt realno ne bi smjelo precijeniti. Za Miloševića bi već bilo dovoljno opasno kad bi se stvorio dojam da više nije gospodar stanja. Vojnu opciju on nema. Stoga mora ići u političku ofenzivu. Poticaja za to mu savez na žalost daje dovoljno. Talijanski premijer Massimo D'Alema zahtijeva stanku napada bez uvjeta i time potvrđuje predrasudu hladnih ratnika da se bivšim komunistima ne smije vjerovati, ma koliko često prošli kemijsko čišćenje. Da Grčka, najslabiji član u lancu NATO-vih država, također traži 48-satnu stanku, moglo se očekivati. No na razmišljanje tjera to što se Atena pri tomu može pozvati na potporu Praga i Budimpešte. Njemački kancelar Gerhard Schroeder doduše s jedne strane argumentira protiv bezuvjetne stanke napada, ali se istodobno jasno očituje protiv slanja kopnenih postrojba. Jasno da ponajprije vodi računa o unutarnjoj politici. Učinak je ipak razoran, ako se uzme u obzir da Velika Britanija sada silovito gura razmještanje kopnenih postrojba. One su u svakom slučaju neizbježne. Jer ako Milošević popusti, povuče svoje postrojbe i albanski se izbjeglice s punim pravima vraćaju u svoju domovinu - da bi se zajamčio takav razvitak u razorenom i miniranom Kosovu, prema procjeni stručnjaka potrebno je najmanje 50 tisuća vojnika. Ili ako ne popusti - tada NATO-u neće preostati drugo doli pojačati angažman kako bi dobio rat. Jer u tom se ratu odlučuje i o budućnosti saveza. Točno je da do sada još ni jedan rat nije dobiven iz zraka. No točno je i da se nikakav rat ne može dobiti ako se raspadne savez koji ga vodi. Cinici moći poput Sadama Huseina i Slobodana Miloševića iz američkog su poraza u Vijetnamu naučili: nije potrebno neprijatelja pobijediti vojno (na bojnom polju SAD nije izgubio rat), dovoljno je toliko zaoštriti njegova unutarnja proturječja da postane nesposoban djelovati. Čak ni 'više bomba i više diplomacije' nije rješenje. To je kompromis da savez ostane na okupu. I stoga je od presudnog značenja" - drži Karl-Peter Schwarz u uvodniku lista.