NJ 20.V.ZEIT:BALKAN-TREĆI RAZRED U EU

NJEMAČKA DIE ZEIT 20. V. 1999. Polovičan poziv "Vani bjesni rat. EU nije mjerodavna za njega - za njegovo vođenje mjerodavna je središnjica NATO-a, smještena negdje na periferiji Bruxellesa. No, što učiniti ako uskoro izbije mir? U tom slučaju Europa će se naći na ispitu. U tom slučaju, EU će morati reći kakvi su njezini planovi za Balkan. U tom slučaju, prijeti opasnost svađe u Bruxellesu - oko milijarda namijenjenih obnovi, oko čitavog procesa proširenja na istok, oko buduće arhitekture Kontinenta općenito. Naime, ni u kom slučaju nije moguće ustvrditi da svi partneri EU dijele vizije Joschke Fischera, koji je u ponedjeljak skicirao svoj scenarij za Balkan: pravi je put 'početak integracije' Europe, ustvrdio je njemački ministar vanjskih poslova. To je, po njegovim riječima, 'politička jezgra' pakta za stabilnost, koji je netom uz velike muke dovršilo 15 ministara vanjskih poslova članica EU. Ideja o 'paktu za stabilnost jugoistočne Europe' 'potječe od samog ministra', uvjeravaju njemački diplomati. Taj dokument od 14 stranica mogao bi Joschki Fischeru (...) uskoro kod kuće poslužiti kao dokaz da 'Zapad' u borbi protiv Miloševića nije ograničen samo na bombe. No, u aktualnom je trenutku još važnija poruka Albancima i Bosancima, Hrvatima i Makedoncima: tko bude sudjelovao u okviru Fischerova 'plana za Balkan, usklađenog s tom regijom', otvorit će mu se - uz raznorazne izvore subvencija - 'dugoročno i put integracije - ne bilo gdje već u euro-atlantske strukture'. Kamo? 'U prvom redu u Europsku uniju'. Balkan za bruxelleskim stolom - ta predodžba izaziva žmarce na leđima mnogih u europskoj prijestolnici. 'Nitko si ne može dočarati taj užas' u sljedećih 10, 15 godina, govori jedan diplomat. Doduše, i Fischer izbjegava bilo kakvu vremensku odrednicu, bilo kakav datum. No, neke su zemlje opreza radi zakočile kada je početkom ovog tjedna trebalo formulirati tekst 'perspektive pristupa u Europu' za balkansku regiju. Posebno se francuska vlada oduprla čak i spominjanju odgovarajućeg članka 49 iz Amesterdamskoga sporazuma o EU. Umjesto toga, pariški diplomati udostojili su se čak, iznimno na engleskom, predstaviti uglavnom neobvezujući tekst najave. Fischerovi su ljudi popustili. Polovični poziv iz Bruxellesa zahtijeva danas od balkanskih država u prvom redu ispunjavanje takozvanih 'kopenhaških kriterija' demokracije i tržišne privrede - dakle, one uvjete oko kojih se od 1993. muče i svi kandidati za pristup iz srednje i istočne Europe. Gledano iz stroge perspektive svih rituala EU, takav je pristup i ispravan. Doduše, diplomatsko cjepidlačenje trebalo bi signalizirati Balkanu sljedeće: 'Stanite na začelje reda, molim!'. Što je dalje moguće. Stoga nije nimalo čudno što promatrači poput Ferita Hoxhe izražavaju 'veliko žaljenje' zbog tih redaktura. Mladi albanski veleposlanik pri EU priželjkuje da njegova zemlja dobije 'što konkretniju' ponudu za pristup. No, zna utješiti sam sebe: NATO-va kampanja protiv Beograda približila je njegovu zemlju 'tako blizu EU kao nikad dosad od završetka Drugoga svjetskog rata'; prije samo nekoliko tjedana EU je ponudila Albaniji i Makedoniji sporazume o pridruženom statusu. 'Pitanje nije hoće li biti pristupa već kada će se on dogoditi', drži Hoxha. Takvi tonovi uopće nisu ugodni dvjema skupinama skeptika. Iskusni integracionisti strahuju da bi kolektivan bijeg Istoka na Zapad mogao preopteretiti Bruxelles i iscrpiti EU. Ovih su dana skrivenu želju da Balkan ipak poštedi Bruxelles njegovali u prvom redu francuski i luksemburški diplomati. Daleko razboritiji u svojim računicama bili su Španjolci i Portugalci. Iberi su daleko od jugoistočne Europe, ali su zaokupljeni brigom za dragocjeni novac - za subvencije iz Bruxellesa koje bi sada po mogućnosti trebale polako biti preusmjerene prema Istoku. Stoga klija nepovjerenje koje pak samo od sebe traži objašnjenje: Nijemci zapravo žele brzo uvesti u EU 'svoje stare prijatelje iz Hrvatske', sumnjiče madridski stručnjaci iz EU. 'Šok priznanja' iz 1991., kada je Fischerov pretprethodnik Genscher usamljeno dao vladi u Zagrebu svoj blagoslov, još se osjeća. No, takvi se strahovi čine neutemeljenima. Naime, instrumenti, koje nudi Fischerov pakt za stabilnost, istodobno su dobronamjerni i konvencionalni: regionalni okrugli stolovi trebali bi promicati demokraciju, tržišnu privredu i sigurnost, a funkciju moderatora trebao bi preuzeti posebni koordinator (spominjalo se ime bivšeg austrijskog vicekancelara Erharda Buseka). U svakom slučaju, EU je spremna razgovarati o potankostima - sa zemljama iz regije, s Rusima i Amerikancima, MMF-om, Svjetskom bankom i OESS-om. Samo srpska stolica ostaje prazna - u svakom slučaju, sve dok je u Beogradu na vlasti Slobodan Milošević. Konferencija visokih dužnosnika, sazvana za 27. svibnja, skrojit će konačnu verziju pakta. Potom bi ministri vanjskih poslova - ne budu li na Srbiju više padale bombe - na rubu summita skupine G-8, zakazanom sredinom lipnja u Koelnu, trebali sve to svečano potpisati - uključujući i prve čekove, koji će ubuduće financirati obnovu regije. Uzrečica o 'Marshallovu planu za Balkan' ne pojavljuje se u paktu za stabilnost. No o njoj govore svi u Bruxellesu. Trenutačno nitko ne zna koliko će na kraju milijarda eura biti potrebno za pomoć izbjeglicama i za obnovu bombama uništenih mostova, ulica i kuća. Svjetska banka i Povjerenstvo EU još procjenjuju i računaju - dodaju čas 30, čas više od 50 milijarda dolara. U svakom slučaju, svota s kojom danas računa Romano Prodi vjerojatno će brzo razbiti okvir proračuna EU: budući predsjednik Povjerenstva EU drži da se EU suočava s izdvajanjem od pet milijarda eura - točno 10 milijarda maraka. Svake godine. Navedena brojka potječe iz analize Centra za europske političke studije, koju je Prodi mudro proučio - i to ne samo zato što se kratica tog plana za rekonstrukciju, otvorenost, razvoj i integraciju svodi na njegovo prezime. Prodija fascinira pojedinost da ta studija nudi ideje o kojima se dužnosnici EU i diplomati gotovo i ne usuđuju razmišljati: Bruxelles bi po njegovim riječima trebao razviti novi, istodobno drugorazredni oblik članstva sa zonama slobodne trgovine za one krizne države koje tijekom mnogih predstojećih godina neće imati izgleda za pristup. Takav međustupanj mogao bi donekle zatvoriti jaz u odnosu na susjedne kandidate poput Mađarske ili Slovenije i izgraditi most prema Zapadu. No, autori studije - Britanac Michael Emerson i Nijemac Daniel Gros - povezuju balkansku krizu u prvom redu s proširenjem EU na Poljsku i Češku, Latviju i Bugarsku. Njihova teza: Miloševićevi pokolji na terenu i zračni rat NATO-a tjeraju te zemlje brže nego ikad dosad u naručaj EU. Danas i Joschka Fischer sluti da 'rasprava o proširenju poprima drugu dimenziju'. Kosovo posvuda djeluje kao akcelerator. Već se smatra dogovorenim da EU od prosinca ove godine - nakon summita EU u Helsinkiju - mora odjednom na pregovore o pristupu pozvati dvanaest zemalja: šesteročlanoj skupini dosadašnjih kandidata (Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Estoniji, Sloveniji i Cipru) pridružit će se Latvija, Litva i Slovačka. Njima valja dodati i Maltu. Bruxelles pak ne može ostaviti Rumunje i Bugare da sami čekaju pred vratima - posebno zato što Francuska i Italija strahuju od 'previše nordijske unije' i inzistiraju na 'zemljopisnoj ravnoteži'. To pak znači sljedeće: tko želi izbjeći protuzapadne demonstracije u vječnom kandidatu Turskoj, mora smjesta razmisliti o ponudi Ankari - ili konačno reći 'ne'. 15 plus 12 jednako 27. Dvadesetsedam članica EU, koji će na kraju sljedećeg desetljeća polagati pravo na svoje mjesto za stolom. Povlačenje u malu, lijepu puževu kućicu integracije zapadnih zemalja odavno je onemogućeno. Preostaje samo bijeg prema naprijed. Već oživljava stara slika o Europi koncentričnih krugova: euroland kao jezgra, oko nje zrelije novajlije - Varšava, Budimpešta, Prag. Njima se pak kao treći razred pridružuje Balkan. Rat tamo vani čini sve novim - pa i duboko unutra u Bruxellesu. U svakom slučaju, Fischerov pakt za stabilnost početak je mira", zaključuje Christian Wernicke.