US IHT 13.V.NATO BI MOGAO ODGOVARATI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. V. 1999. Budite pažljivi, vođenje rata protiv civila je kršenje zakona "Međunarodni zakon sada ograničava vojne operacije na načine s kojima se Sjedinjene Države dosad nisu susretale. Očiti plan Washingtona da stalno pojačava bombaški pritisak dok Srbija ne popusti, propast će - ne zato što zračna sila ne može baciti zemlju na koljena, već zato što će, mnogo prije toga, međunarodni zakon prisiliti saveznice na prestanak bombardiranja", piše Jonathan M. Miller, predavač zaštite ljudskih prava na pravnom fakultetu Southwestern. "Godine 1993., UN-ovo Vijeće sigurnosti osnovalo je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Odgovarajući na inicijative iz Sjedinjenih Država i njezinih saveznica, Vijeće sigurnosti djelovalo je s namjerom da se kazne počinitelji zločina u bivšoj Jugoslaviji. To je prvi međunarodni sud za ratne zločine od Nuernberga. (...) Ne bude li NATO pažljiv, moglo bi se dogoditi da njegovim vođama zaprijete optužnice. Početna pretpostavka bombaške kampanje NATO-a bila je sljedeća: ako ono nanese dovoljno štete srpskoj vojsci, Srbi će na posljetku povući svoje snage s Kosova da izbjegnu daljnju kaznu. Ekstremna inačica te tvrdnje, da bi nanošenje dovoljno štete Srbiji izazvalo njezino povlačenje s Kosova, nesumnjivo je ispravna. Nekritična bombaška kampanja NATO-a, koja ne pogađa samo srpsku vojsku već postupno uključuje srpsku infrastrukturu, tvornice i vladine zgrade, vjerojatno bi donijela rezultate. Nakon dovoljno patnja, svaka bi se zemlja predala. Kvaka je u tome da je puko nanošenje patnja bez opravdavanja vojnom nuždom kršenje ratnih zakona. Zračna sila može umjereno bombardirati most da zakoči vojnu opskrbu i može bombardirati rafineriju da zaustavi opskrbljivanje vojnih vozila gorivom, bez obzira na neugodnosti koje to nameće civilnom stanovništvu. No u određenom trenutku bombardiranje prelazi granicu od izazivanja kolateralnih učinaka na civilno stanovništvo do ugrožavanja civilnog stanovništva. Nedavne odluke da se većina Srbije privremeno liši električne struje i da se bombardira tvornica cigareta, televizijska postaja i sjedište političke stranke teško je pripisati vojnoj nuždi. Nadalje, pogrješke poput bombardiranja kineskog veleposlanstva (kad je zapravo cilj bio bombardirati vladinu zgradu) umnažat će se s gađanjem urbanih nevojnih ciljeva. Sud za ratne zločine ima sudsku ovlast nad svakim pojedincem odgovornim za ozbiljna kršenja ratnih zakona u bivšoj Jugoslaviji od 1991. Među tim zločinima je ratni zločin 'samovoljnog uništenja gradova ili sela, ili razaranja koje nije opravdano vojnom nuždom'. Sud bi mogao goniti dužnosnike NATO-a, više vojne časnike, pa čak i obične vojnike ako bombardiranje ne nalaže vojna nužda. Tužiteljica suda, bivša kanadska sutkinja Louise Arbour, prisno surađuje sa saveznicama u NATO-u u prikupljanju dokaza o zločinima koje srpske snage provode na Kosovu. Ona se nedavno sastala s američkom ministricom vanjskih poslova i ministrom obrane. Svejedno, potreba da održi nepristranost od nje će neizbježno zahtijevati da upozori dužnosnike NATO-a na pitanje njihovih bombaških meta ako to već nije učinila. Upozorenja sutkinje Arbour imat će težinu. Članice NATO-a shvaćaju da ih Povelja UN-a pravno obvezuje na suradnju sa sudom. Prvi put u svojoj povijesti Sjedinjene Države sudjeluju u oružanom sukobu u kojem međunarodni sud može s pravom tražiti da izvede pred sud američke časnike i vojnike. (...) Rezultat je dobar za međunarodni zakon, ali loš u smislu opcija koje predsjednik Clinton ima. Budući da bombardiranja moraju zadovoljavati uvjet vojne nužde, bombardiranje kao oblik pritiska nezakonito je - i to pojačava pritisak na NATO da ili oslobodi Kosovo upotrebom kopnenih snaga ili prihvati ruski kompromis. Međunarodni zakon ne dopušta rat usmjeren protiv ljudi. NATO je ograničen međunarodnim pravnim poretkom kojega se trudio uspostaviti, posebno u ratu za humanitarna načela."