US-CH-YU-DIPLOMATSKI ODNOSI - INCIDENTI-Diplomacija-Ratovi-Obrana US NYT 11.V.KINESKI ANTIAMERIKANIZAM SJEDINJENE DRŽAVETHE NEW YORK TIMES11. V. 1999.Neprijatelj broj 1 za Kinu"Slučajno bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu
otkrilo je zabludu koja leži u srcu Clintonove politike prema Kini. Dok vladini dužnosnici i dalje žude za 'strateškim partnerstvom' s Pekingom, kineski se vođe ne trude sakriti činjenicu da Sjedinjene Države smatraju neprijateljem - ili, točnije, glavnim neprijateljem", piše Robert Kagan, viši suradnik organizacije za promicanje međunarodnoga mira Carnegie."Kako drukčije protumačiti odgovor kineske vlade na bombardiranje? Umjesto da pokuša zaustaviti širenje štete nanesene diplomatskim odnosima, kao što bi svaka prijateljska zemlja učinila nakon tako očite iako tragične pogrješke, kineska je vlada iskoristila svoj golemi promidžbeni stroj za poticanje protuameričke histerije.Vlada je organizirala prijevoz studentskih demonstratora do američkog veleposlanstva, a policija je opkolila dijelove Pekinga da olakša pristup mjestu demonstracija. Državni su mediji odbili tiskati opetovane isprike NATO-a i Sjedinjenih Država. Umjesto prihvaćanja savezničkih obrazloženja, zapravo, kineska vlada je
SJEDINJENE DRŽAVE
THE NEW YORK TIMES
11. V. 1999.
Neprijatelj broj 1 za Kinu
"Slučajno bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu
otkrilo je zabludu koja leži u srcu Clintonove politike prema Kini.
Dok vladini dužnosnici i dalje žude za 'strateškim partnerstvom' s
Pekingom, kineski se vođe ne trude sakriti činjenicu da Sjedinjene
Države smatraju neprijateljem - ili, točnije, glavnim
neprijateljem", piše Robert Kagan, viši suradnik organizacije za
promicanje međunarodnoga mira Carnegie.
"Kako drukčije protumačiti odgovor kineske vlade na bombardiranje?
Umjesto da pokuša zaustaviti širenje štete nanesene diplomatskim
odnosima, kao što bi svaka prijateljska zemlja učinila nakon tako
očite iako tragične pogrješke, kineska je vlada iskoristila svoj
golemi promidžbeni stroj za poticanje protuameričke histerije.
Vlada je organizirala prijevoz studentskih demonstratora do
američkog veleposlanstva, a policija je opkolila dijelove Pekinga
da olakša pristup mjestu demonstracija. Državni su mediji odbili
tiskati opetovane isprike NATO-a i Sjedinjenih Država. Umjesto
prihvaćanja savezničkih obrazloženja, zapravo, kineska vlada je
ustrajala u tvrdnji da je NATO namjerno pogodio veleposlanstvo, što
je samo dalje razjarilo demonstrante koji nemaju drugih
informacija. Kao rezultat toga, veleposlanik James Sasser i drugi
zaposlenici veleposlanstva prema vlastitom su opisu taoci u
pogibelji.
Ta protuamerička kampanja u Kini nije počela s bombardiranjem.
Tjednima su kineski građani bili izloženi vladinoj promidžbi -
zajedno sa starim filmovima iz korejskoga rata - koja Sjedinjene
Države i njezine saveznice opisuje kao pokvarene agresore nasuprot
nevinoj i nemoćnoj Srbiji. Sve se to uklapa u šire antiameričko
stajalište koje Peking godinama deklamira: da su Sjedinjene Države
imperijalistički agresor, koji želi vladati svijetom, i to na štetu
Kine.
Zašto su kineski vođe odlučili iskoristiti bombardiranje za
poticanje protuameričke mržnje? Možda pokušavaju odvratiti
pozornost od desetgodišnjice masakra na Trgu Tinananmen. Možda,
nakon što su uhvaćeni u krađi američkih nuklearnih tajna, oni žele
preokrenuti stvari i staviti Sjedinjene Države u obrambeni stav.
Možda vjeruju da su zastrašivanje i politika opasnog poigravanja na
rubu rata dobre taktike postupanja s vladom koja ostaje pri
'uključenju' pod svaku cijenu. I s obzirom na nedostatak zgražanja
koje su dosad izrazili dužnosnici Bijele kuće zbog kineskog
ponašanja, oni su možda u pravu.
No nijedno od tih objašnjenja ne isključuje drugu mogućnost. Možda
Peking jednostavno otkriva što zaista misli o Sjedinjenim
Državama. Prije šest godina, izvješće visokih kineskih
vanjskopolitičkih i vojnih stručnjaka objavilo je da su Sjedinjene
Države 'zakleti međunarodni neprijatelj' Kine. Kad njihova vojska
provodi ratne igre, glavni su protivnik Sjedinjene Države. Kad
kineske vođe prikažu svoje ambicije - preuzimanje nadzora nad
Tajvanom i pretvaranje u glavnu silu istočne Azije - oni Sjedinjene
Države vide kao glavnu zapreku. Oni su u pravu. Zasad, Sjedinjene
Države inzistiraju na tome da ostanu vodeća sila u istočnoj Aziji.
Kinezi vjeruju da se njihove ambicije izravno sudaraju s vitalnim
interesima Sjedinjenih Država. Oni su i tu u pravu.
Da smo bar mi u Sjedinjenim Državama tako oštroumni. Vlada vjeruje
da Kina neće postati neprijatelj ako s njom ne postupamo kao s
neprijateljem. One koji preporučuju oštriji pristup, one koji
pozivaju na obuzdavanje kineskih ambicija, obično optužuju za
stvaranje samoispunjavajućeg proročanstva.
No što ako je proročanstvo već ispunjeno? Kad se nakon ove najnovije
i najznakovitije krize rastjera dim, trijezni će Amerikanci možda
početi shvaćati ovaj sukob u nastajanju jednako ozbiljno kao i
Kinezi."