US NYT 11.V.KINESKI ANTIAMERIKANIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 11. V. 1999. Neprijatelj broj 1 za Kinu "Slučajno bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu otkrilo je zabludu koja leži u srcu Clintonove politike prema Kini. Dok vladini dužnosnici i dalje žude za 'strateškim partnerstvom' s Pekingom, kineski se vođe ne trude sakriti činjenicu da Sjedinjene Države smatraju neprijateljem - ili, točnije, glavnim neprijateljem", piše Robert Kagan, viši suradnik organizacije za promicanje međunarodnoga mira Carnegie. "Kako drukčije protumačiti odgovor kineske vlade na bombardiranje? Umjesto da pokuša zaustaviti širenje štete nanesene diplomatskim odnosima, kao što bi svaka prijateljska zemlja učinila nakon tako očite iako tragične pogrješke, kineska je vlada iskoristila svoj golemi promidžbeni stroj za poticanje protuameričke histerije. Vlada je organizirala prijevoz studentskih demonstratora do američkog veleposlanstva, a policija je opkolila dijelove Pekinga da olakša pristup mjestu demonstracija. Državni su mediji odbili tiskati opetovane isprike NATO-a i Sjedinjenih Država. Umjesto prihvaćanja savezničkih obrazloženja, zapravo, kineska vlada je ustrajala u tvrdnji da je NATO namjerno pogodio veleposlanstvo, što je samo dalje razjarilo demonstrante koji nemaju drugih informacija. Kao rezultat toga, veleposlanik James Sasser i drugi zaposlenici veleposlanstva prema vlastitom su opisu taoci u pogibelji. Ta protuamerička kampanja u Kini nije počela s bombardiranjem. Tjednima su kineski građani bili izloženi vladinoj promidžbi - zajedno sa starim filmovima iz korejskoga rata - koja Sjedinjene Države i njezine saveznice opisuje kao pokvarene agresore nasuprot nevinoj i nemoćnoj Srbiji. Sve se to uklapa u šire antiameričko stajalište koje Peking godinama deklamira: da su Sjedinjene Države imperijalistički agresor, koji želi vladati svijetom, i to na štetu Kine. Zašto su kineski vođe odlučili iskoristiti bombardiranje za poticanje protuameričke mržnje? Možda pokušavaju odvratiti pozornost od desetgodišnjice masakra na Trgu Tinananmen. Možda, nakon što su uhvaćeni u krađi američkih nuklearnih tajna, oni žele preokrenuti stvari i staviti Sjedinjene Države u obrambeni stav. Možda vjeruju da su zastrašivanje i politika opasnog poigravanja na rubu rata dobre taktike postupanja s vladom koja ostaje pri 'uključenju' pod svaku cijenu. I s obzirom na nedostatak zgražanja koje su dosad izrazili dužnosnici Bijele kuće zbog kineskog ponašanja, oni su možda u pravu. No nijedno od tih objašnjenja ne isključuje drugu mogućnost. Možda Peking jednostavno otkriva što zaista misli o Sjedinjenim Državama. Prije šest godina, izvješće visokih kineskih vanjskopolitičkih i vojnih stručnjaka objavilo je da su Sjedinjene Države 'zakleti međunarodni neprijatelj' Kine. Kad njihova vojska provodi ratne igre, glavni su protivnik Sjedinjene Države. Kad kineske vođe prikažu svoje ambicije - preuzimanje nadzora nad Tajvanom i pretvaranje u glavnu silu istočne Azije - oni Sjedinjene Države vide kao glavnu zapreku. Oni su u pravu. Zasad, Sjedinjene Države inzistiraju na tome da ostanu vodeća sila u istočnoj Aziji. Kinezi vjeruju da se njihove ambicije izravno sudaraju s vitalnim interesima Sjedinjenih Država. Oni su i tu u pravu. Da smo bar mi u Sjedinjenim Državama tako oštroumni. Vlada vjeruje da Kina neće postati neprijatelj ako s njom ne postupamo kao s neprijateljem. One koji preporučuju oštriji pristup, one koji pozivaju na obuzdavanje kineskih ambicija, obično optužuju za stvaranje samoispunjavajućeg proročanstva. No što ako je proročanstvo već ispunjeno? Kad se nakon ove najnovije i najznakovitije krize rastjera dim, trijezni će Amerikanci možda početi shvaćati ovaj sukob u nastajanju jednako ozbiljno kao i Kinezi."