FR-LIBERATION 10.5.MUSL.SUMNJE U NATO

FRANCUSKA LIBERATION 10. V. 1999. Arapi i Kosovo "Moglo bi se pomisliti da se arapski svijet jako veseli dok gleda kako NATO brani Kosovo od Srbije. Nije li pučanstvo na Kosovu velikim dijelom muslimansko? Nije li bombardiranje Srbije dokaz da Zapad može sve poduzeti kako bi ugnjetavane zaštitio od njihovih tlačitelja? Arapi, u stvari, imaju jako različita mišljenja. Da, dira ih sudbina europskih muslimana, ona izaziva njihovu naklonost i nekadašnju jednodušnost. Ali ne, ta mišljenja ne vjeruju ni NATO- u ni Americi kada je riječ o zaštiti Kosova. Općenito prevladava oprezno nadanje. Arapi se opet plaše da će nade, još jednom, biti lažne i da će oni koji se pričinjaju braniteljima muslimana na koncu biti njihovi grobari. Arapi su a priori skloni da u pruženoj ruci Zapada vide urotu. I to s razlogom. Još su svježa sjećanja iz rata u Bosni, u kojemu je muslimansko pučanstvo, pošto su ga razoružale europske snage za posredovanje koje su, u načelu, došle da ga štite, vezanih ruku i nogu predano Srbima na klanje. No nema potrebe da se vraćamo unatrag. Koje su vidljive posljedice NATO-va zračnog upletanja u Srbiji danas? Infrastruktura ove zemlje na putu je da se uništi, a na Kosovu se istodobno protjeruje pučanstvo. Drugim riječima, u ovom se času ostvaruje prvi Miloševićev cilj. Vidimo tu isto strašno proturječje kao u Bosni prije tri godine: Europa posreduje u ime zaštite muslimana od Srba - a ponaša se tako da, na koncu, Srbi uništavaju muslimane... Na Zapadu se ti paradoksi mogu protumačiti neopreznošću stožera, nepripravnošću postrojba, razlikama u stajalištima između Europljana i Amerikanaca, raskorakom između želje da se Milošević prisili na uzmak i traženja da se po svaku cijenu zaštite životi NATO-vih vojnika. U arapskom svijetu nikoga nećete uvjeriti takvim dokazima. Ako NATO-ve snage imaju mogućnosti da pobijede Miloševića i ako ga puste da protjera muslimansko pučanstvo s Kosova, znači da to doista i žele. Zašto bi one to htjele? Arapi o tomu imaju svoje mišljenje. Pozivajući se na vrlo bliskog Sadama Huseina koji već osam godina prkosi Americi. Tijekom oslobađanja Kuvajta, Amerika mu je mogla zadati smrtni udarac porazivši republikansku gardu, temelj iračkog režima. Ona je od toga odustala, ali je, nanijevši odlučan udarac Sadamovim ekspanzionističkim težnjama, htjela sačuvati njegov represivni aparat u Iraku kako bi mu na koncu omogućila da u krvi uguši svaku želju Šijita na jugu i Kurda na sjeveru za samoupravom. Napokon, režim Sadama Huseina je čimbenik stabilnosti nestabilnog područja. Isto vrijedi za Miloševićev režim. Zato Zapad već deset godina vodi prema njemu dvojaku politiku - s jedne strane, kada ide predaleko u zločinima, nastoji ga zaustaviti; s druge, i dalje ga smatra valjanim sugovornikom, pomaže mu da preživi dok, istodobno, njegov pothvat 'etničkog čišćenja' korak po korak ostvaruje svoje glavne zadaće... (...) No nije sigurno da je najgore moguće. Miloševićev je režim danas izložen stašnom pritisku. Ako se nađe sretno rješenje - koje će uključivati povratak svih izbjeglica svojim kućama uz oružanu zaštitu i osnutak samoupravnog kosovskog entiteta za koji će jamčiti međunarodne ustanove - nema sumnje da će takvo rješenje biti za Arape divno iznenađenje. Gledati kako čitav Zapad posreduje u srcu Europe, svom snagom udarajući na kršćanskog diktatora kako bi se muslimanskom pučanstvu doista vratila njegova prava - potpuno je uzdrmalo uvriježena mišljenja. To će civilnim arapskim društvima koja su još u nastajanju, dati divan poticaj u borbi za sveopće ideale i za obranu ljudskih prava. Ako...", u rubrici 'Rasprave' piše Mahmud Husein (zajednički pseudonim za dvojicu egipatskih intelektualaca).