NJ 10.V. SZ- PUN POGODAK

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. V. 1999. Pun pogodak u gnjev naroda "Bili su sasma u šoku, a iz njihovih je lica i mucanja preživjelih govorilo osobito iznenađenje zbog takve sudbine. Na zavezanim plahtama i preko požarnih ljestava pobjegli su iz goruće zgrade u novobeogradskoj Ulici trešnjina cvijeta. Najmanje četvorici ljudi to nije uspjelo. Najprije pun pogodak u srpski putnički vlak, i u autobuse kod Leskovca i Lužana, i na albansku izbjegličku povorku kod Đakovice, s po desetak ubijenih civila. A sada rakete na kinesko veleposlanstvo u Beogradu. Gora se pogrješka NATO-u nije mogla dogoditi - osim da su s nekim ciljem zamijenili rusko veleposlanstvo kao kinesko s uredom za nabavu oružja. 'Kolateralna šteta' koja je po NATO-u prouzročena zbog pogrješnog računalnog programiranja ili pogrješnih informacija tajne službe, bila je i upadljivo politička. Upravo se ukazalo povezivanje Rusije u rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o međunarodnoj 'civilnoj i sigurnosnoj nazočnosti' na Kosovu. I baš tada NATO svojom 'tragičnom pogrješkom' pogađa u glavu drugu članicu svjetskoga gremija s pravom veta. Viješću : 'Pogođeno je kinesko veleposlanstvo', izvještajna je služba jugoslavenske vojske poslala hotelske službenike u hotelima Hyatt i Inter-Continental da mobiliziraju strane novinare u njihovim sobama - za slučaj da još budu potrebni u do sada najglasnijoj beogradskoj noći pod bombama. Ta je noć počela ponovnim ispadom struje zbog čega su u mnogim četvrtima i slavine presušile. U središtu grada opet su gađani jugoslavensko ministarstvo obrane, glavni stožer i ministarstvo unutarnjih poslova, a prvi put i zgrada srpske vlade. Nije se moglo primijetiti da su bombe djelovale na ciljeve koje je naveo NATO, na nedostupne ciljeve - na vjerojatnu središnjicu glavnog zapovjedništva u Dobanovcima kraj Beograda, zajedno s bunkerom kojim se predsjednik Slobodan Milošević koristio kao ratnom rezidencijom. Troje od četvero poginulih Kineza bili su novinari koji su stanovali u veleposlanstvu - dopisnica agencije Xinhua, Shao Yunhuan i bračni par Xu Xinghu i Zhu Ying, koji je radio za list Guangming. Među gledateljima je drugi dan bilo puno Kineza koji u Beogradu trguju svojom jeftinom robom. Više od stotinu došlo ih je u središte grada, nosilo svoje kinesko-srpske transparente poput : 'Kina-Srbija'. No raspoloženje u Kini nije tako umjereno. 'Šok! Bijes! Prosvjed!' urlaju naslovi pekinških novina za mladež. Prolaznik se ljutita pogleda unosi reporteru gotovo u lice. Iznad naslova slike troje ubijenih novinara. 'Plačemo puni tuge', piše pokraj, 'ali više nemamo suza'. Deset godina poslije pokolja na Trgu nebeskoga mira, kineski su studenti ponovno na ulicama. Ovoga puta ne urlaju 'Dolje podmićeni kadrovi' a demokraciju već odavno ne traže. Nose zastave koje obznanjuju 'Podupiremo stajalište vlade', a kad dižu šake, viču 'Dolje Amerika' i 'Razbijte NATO'. Tu stoje domoljubi a njihov je bojni poklič: 'Ustaj Kino!' Pljesak, povici odobravanja: 'Jesu li Amerikanci opet prokleto posve poludjeli?' pita jedna Kineskinja. 'Kolateralna šteta' - to su i ruševine i dronjci koji ostaju kad se sretnu pametne rakete i glupi slučaj (ili čovjek). NATO-vi su bombarderi udarili s udaljenosti od tisuća kilometara od cilja i u Kini rastrgali u bijes desetaka tisuća ono što je preostalo od izmučenog kinesko-američkog prijateljstva. Riječi 'žaljenja i sućuti' na koje se prisilio predsjednik Clinton, nisu naišle na milost bijesne gomile. 'Možda bismo mi trebali na Ameriku ispaliti atomsku bombu', predlaže jedan 'a nakon toga reći, hop, oprostite.' Himna, opet. Satnije sveučilišta Qinghua, kovači kadrova i centar prirodnih znanosti odzvanjaju: 'Ustajte, vi koji ne želite biti robovi/ i svojim mesom i krvlju izgradite novi veliki zid'. Izviru iz autobusa, viču svoj bijes u zid, bacaju boce i kamenje s pločnika, zapaljenim novinama gađaju američku zastavu. Staklo puca, svjetiljke se lome. Izaslanstvo pekinškog sveučilišta, domovine duhovne elite, pjeva iz punog grla: 'Kineski narod u najvećoj nevolji/ Svatko ispušta svoj zadnji krik bijesa'. Zatakli su mete, nose ih na glavama i na majicama: bombardirajte tu. I opet himna, ovoga puta sa svijetlim djevojačkim glasovima iz visoke škole za djevojke: 'Tisuće srdaca jedinstveno se suprotstavlja neprijateljskoj vatri.' I svi zajedno: 'Naprijed!" Naprijed!' Satnije policajaca i naoružane milicije žure ulicama, postavljaju se ispred napadnutih veleposlanstava: ponajprije Amerike i Velike Britanije, u nedjelju gomila opsjeda i albansko. Niti jedan policajac ne sprječava bacanje kamenja, rekordnim hicima gomila plješće. 'Nekoliko kamena', kaže jedan, 'a vi ste gađali raketama'. Policija ponajprije pazi da nitko ne krene izvan označenog smjera. Američki veleposlanik James Sasser ne napušta svoju rezidenciju. 'Pod jakom smo opsadom', kaže jedan američki službenik. 'Ne osjećamo da smo primjereno zaštićeni'. Prosvjednici prodiru u vrt, skidaju američku zastavu. 'Američki vraže, nestani', viče zbor, 'ubijte Amerikance', viču drugi. Njihovi roditelji i djedovi urlali su to isto kad se SAD borio u Koreji i kad je bacao bombe na Vijetnam. No danas? Prosvjednik crveno obojene kose nosi majicu Kurt-Cobain. Taj je naraštaj odrastao s Michaelom Jordanom i McDonaldsom i vjerojatno bi još uvijek poduzeo sve da dobije stipendiju u Bostonu ili San Franciscu. Krajem tjedna potpalili su u Chengduu, na jugoistoku, rezidenciju američkog konzula. Nešto slično nije se dogodilo otkako je tijekom kulturne revolucije zapaljeno britansko veleposlanstvo. Većina studenata je mirna, no raspoloženje se stalno mijenja. 'Osveta! Osveta!' urla postrojba industrijske visoke škole. 'Krv osvetiti krvlju', traže transparenti. (...) No ipak je bila pogrješka, 'tragična pogrješka' kako kaže Clinton. 'Nemoguće', viču u zboru učenice 25. srednje škole. Poput gotovo svih Kineza, vjeruju da je bilo namjerno. Da je NATO 'zlonamjerno prolio kinesku krv', piše Narodni list. Da je NATO s kineskim novinarima želio izbrisati istinu. Kineski partijski mediji od početka osuđuju napade na Srbiju kao 'barbarstvo' i uglavnom prenose srpsku propagandu. O Miloševićevu genocidu nikada nisu izvijestili, ali su zato iz dana u dan osuđivali 'povredu suverenosti' Jugoslavije. Razlog: kad Peking govori o Kosovu, misli na Tibet i Tajvan. (...) 'Vjerujemo', kaže zamjenik premijera Hu Jintao na televiziji, 'da prosvjednici imaju u vidu interese države'. Buja sjetva nacionalizma koju partija od početka devedestih godina iznosi kao nadomjestak za ostarjeli komunizam. Nije kriva samo propaganda. Svaki Kinez i danas s majčinim mlijekom siše dvoje: svijest da pripada slavnoj civilizaciji - i utoliko bolnije uspomene na 150 godina sramote i poniženja od strane 'imperijalističkih sila' (prema povijesti: Engleska, Francuska, Njemačka, Amerika). 'Kina se ne da šikanirati', skandiraju, 'kineski se narod ne da ponižavati'. Staro nepovjerenje koje narod dijeli s vladom, naime, da SAD potajno poduzima sve kako bi Kini onemogućio ponovni uspon do svjetske sile - dolazi im iz duše. Neki bi željeli vidjeti Ameriku na koljenima. Kako? 'Još nismo toliko jaki', kaže student koji kroz prozor engleskog puba prati večernje vijesti. 'Ali za 30 godina... Ako iz mora naroda iziđu osobe, možda su još mravi. No legija mrava je jaka.' Stanka. 'Mi ne zaboravljamo'. (...) Zbog jednog drugog pogotka bombom u Beogradu, ni tamo ni u Pekingu nitko ne prosvjeduje. Nekoliko stotina metara od razorenog veleposlanstva u nedjelju je Željko Ražnatović imao neuspio tiskovni nastup ispred hotela 'Jugoslavija'. Zbog svojih je nedjela u bosanskom ratu 'Arkan' optužen kao ratni zločinac. NATO je i 'Jugoslaviju' jako oštetio, jer vjeruje da je tamo glavni stožer Arkanovih paravojnih 'Tigrova'. 'Gađaju mene osobno', rekao je Arkan, dok su iz hotela skrivali kockarske stolove i automate 'Casina Grand'. Kad su u Beogradu Kinezi već prosvjedovali, jugoslavenska vlada još nije bila zauzela službeno stajalište glede načela rješavanja kosovskog sukoba, dogovorenih s Rusijom u Bonnu na G 7. No pretjerana je beogradska propaganda unatoč 'NATO-vu napadu i na Kinu' ostala pri ponešto diplomatskijem tonu. Bio je potpomognut puštanjem trojice američkih vojnika i odlaskom umjerenog albanskog vođe Ibrahima Rugove u zapadnu Europu, što je sredio Milošević. Beograd je zacijelo razočaralo što je ruski dužnosnik za Kosovo Viktor Černomirdin opet odgodio svoj put u Beograd, najavljen i u listu Politika, i govorio o 'slučajevima' koji ne bi smjeli zadržati politički proces. Komentar u Politici jasno je dao do znanja da se Beograd nada kako će mu pogodak biti sredstvo pritiska za 'trenutan prekid ili stanku u bombardiranju', što zahtijevaju Rusija i Kina. 'Krvavi trag američkih zločina zamrljao je najnovije mirovne znakove iz Bonna', započinje uvodnik. Ali zaključuje: 'Stoga je ustrajanje na stvari koja je započela u Bonnu, utoliko važnije'" - piše među ostalim Bernhard Kueppers.