FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

FR-LE MONDE 4.5.KRŠĆANSTVO I ISLAM

FR-YU-HR-BA-vjernici-Organizacije/savezi-Oružani sukobi-Izbjeglice/prognanici-Vjerske zajednice FR-LE MONDE 4.5.KRŠĆANSTVO I ISLAM FRANCUSKALE MONDE4. V. 1999.Između križa i polumjeseca"'Tvornički su dimnjaci socijalistički minareti', govorio je Lenjin. Je li zbog toga u doba Envera Hoxhe toliko minareta bilo porušeno dopola? Albanija je tada bila jedina država u kojoj je svaki kult bio zabranjen, osim kulta njezina vođe. To je, svakako, bilo moguće samo po cijenu okrutnih progona. No službeni su dužnosnici podcjenjivali njihove razmjere, tvrdeći da turski islam, grčko i slavensko pravoslavlje i talijansko katoličanstvo, tri vjere koje su dotad postojale na tome području, nisu imale dublje korijene.Pad komunizma pokazao je da vjera nije uništena, ali je činjenica da su Albanci predugo živjeli u svjetovnom društvu da bi vjera danas mogla biti temelj njihova identiteta. Po tome se svakako razlikuju od većine stanovnika bivše Jugoslavije, pravoslavnih Srba, kao i katoličkih Hrvata, koji se, čak i ako su agnostici, teško mogu distancirati od svoje vjere: tako, kada je ustaški ministar prosvjete 1941. iznio svoj užasni program 'etničkog čišćenja', bila je to najava protjerivanja trećine pravoslavaca iz Hrvatske,
FRANCUSKA LE MONDE 4. V. 1999. Između križa i polumjeseca "'Tvornički su dimnjaci socijalistički minareti', govorio je Lenjin. Je li zbog toga u doba Envera Hoxhe toliko minareta bilo porušeno dopola? Albanija je tada bila jedina država u kojoj je svaki kult bio zabranjen, osim kulta njezina vođe. To je, svakako, bilo moguće samo po cijenu okrutnih progona. No službeni su dužnosnici podcjenjivali njihove razmjere, tvrdeći da turski islam, grčko i slavensko pravoslavlje i talijansko katoličanstvo, tri vjere koje su dotad postojale na tome području, nisu imale dublje korijene. Pad komunizma pokazao je da vjera nije uništena, ali je činjenica da su Albanci predugo živjeli u svjetovnom društvu da bi vjera danas mogla biti temelj njihova identiteta. Po tome se svakako razlikuju od većine stanovnika bivše Jugoslavije, pravoslavnih Srba, kao i katoličkih Hrvata, koji se, čak i ako su agnostici, teško mogu distancirati od svoje vjere: tako, kada je ustaški ministar prosvjete 1941. iznio svoj užasni program 'etničkog čišćenja', bila je to najava protjerivanja trećine pravoslavaca iz Hrvatske, pokolja druge trećine i obraćenja treće na katoličanstvo, kako bi 'od njih načinili Hrvate'. Uzalud bi u Evanđelju tražili makar i jednu riječ koja bi opravdala takvo ponašanje. No Balkan nije jedino područje na svijetu na kojemu se ubijalo u Božje ime: Amin Maalouf koji poznaje ono o čemu govori jer je rođen u Libanonu, nije u krivu kada u 'Ubojitim identitetima' (Grasset) piše da se 'često previše mjesta daje utjecaju vjere na narode i njihovu povijest, a nedovoljno utjecaju naroda i povijesti na njihovu vjeru.' Zbog toga većina Srba vidi u Albancima, kao i u bosanskim i makedonskim muslimanima 'otpadnike' obilježene istočnim grijehom nekadašnjeg obraćenja velike većine njihovih predaka na vjeru otomanskog pobjednika s kojim su bez razmišljanja dobro surađivali. S druge strane, mnogo muslimana izvan Albanije i Jugoslavije, doživljava sadašnja zbivanja kao provjeru sposobnosti Europe da prihvati nazočnost jednog ili nekoliko političkih entiteta većinom islamske kulture na svome tlu. To je napose slučaj s čelnicima u Ankari koji nisu slučajno zatražili da se priključe 'kontaktnoj skupini' o bivšoj Jugoslaviji koju su do sada činili SAD, Rusija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Italija. Vlada Buelenta Ecevita potaknuta je djelomično razlozima unutarnjopolitičke naravi, ali upletanje SAD-a na tome području ide mu na ruku, budući da jača njegov položaj prema Rusiji i Grčkoj. SAD, sa svoje strane, dobro zna da u tome dijelu svijeta nema sigurnijeg prijatelja od Turske koja ima vrlo jaku vojsku i zapravo je jedina zemlja saveznica Izraela. Tako se tumači njihov prinos uhićenju kurdskog vođe Abdullaha Ocalana, kao i djelatna potpora Hrvatima tijekom rata u Bosni i nedostatak osjećaja - koji odudara od sadašnje reakcije prema Kosovu - prema protjerivanju Srba iz krajine koje je proveo Zagreb nakon Daytonskih sporazuma. Istina je da Srbi nemaju isključiva prava na 'čišćenja' koja se zovu 'etničkima', i da je turska vojska gotovo potpuno protjerala 126 tisuća grčkih stanovnika sa sjevera Cipra koji su se tu bili naselili prije dvadeset i pet godina. No nakon svega, deseci milijuna muškaraca, žena i djece iz Europe, Azije i Afrike morali su, u ovom željeznom stoljeću, krenuti putem progona, da ne govorimo o onima koji su stradali u logorima smrti! Kako god bilo, kao što je Rusija, čak i u doba komunizma, rijetko propuštala prigodu da zaigra na kartu 'slavenofilije' i pravoslavlja, u američkoj je strategiji uvijek postojala muslimanska komponenta. Ona se često tumači naftom, kao što pokazuje neobična potpora afganistanskim talibanima, pod izlikom da su ovi potonji bili spremni da preko svog područja puste plinovod koji turkmenska nalazišta spaja s Indijskim oceanom. No tu je još i želja da se promiču sve struje u islamu koje se protive fundamentalistima, kao i 'banditskim državama' poput Iraka. Upravo su tu, sada kada je 'carstvo zla' sišlo na zemlju i kada Iran postaje razumniji, najljući neprijatelji te čudne mješavine moralizma i 'realpolitike' koja koncem ovoga stoljeća obilježava američko carstvo što je nesigurnije u sebe nego se to čini. Ne želimo, kao što to čine kandidati za predsjedničke izbore 2000. unutar republikanske stranke, ili 'Wall Street Journal', donositi zaključak o posvemašnjem neuspjehu Clintonove strategije. Treba doista priznati da je Bijela kuća, i NATO skupa s njom, krenula krivim putem, vjerujući da će zračni napadi brzo opametiti Slobodana Miloševića. Oni su, naprotiv, oko njega ujedinili ne samo Srbe, koji misle da su žrtve neopravdanih napada, već i velik broj pravoslavaca, Rusa, Rumunja, Grka, Bugara, koji su zamalo pomislili da su opet ušli u sukob s Turcima. Napokon, križevi mnogih ruskih crkava počivaju na srušenim polumjesecima. Solženjicin, kojega ne možemo osumnjičiti da je naklonjen beogradskom diktatoru, u pravi je čas napisao: 'Uklonivši UN i pogazivši njegovu Povelju, NATO je pred čitavim svijetom i za buduće stoljeće proglasio važećim drevni zakon tajge Šsibirske šumeĆ, zakon jačega... Pred očima čovječanstva uništava se ponosna europska zemlja, a divljački civilizirane države plješću.' Albanski pisac Ismail Kadare tražio je ovih dana u svojim napisima da se 'Balkan europeizira'. Izraz je preuzeo Hubert Vedrine u razgovoru za 'Le Figaro'. Tko ne bi podupro tu želju! No to se već pokušalo nakon Prvoga svjetskog rata, a završilo se, po riječima britanskog diplomata Harolda Nicholsona, jednog od pregovarača u Versailleskom sporazumu, tako da se 'balkanizirala Europa'. Daj Bože, da se ta tragedija ne ponovi! No složit ćemo se da je došao trenutak da se donesu rješenja čija će miroljubiva nastojanja i plemenitost omogućiti da poniženje koje danas osjećaju Srbi, a zatim i pravoslavni svijet, ne podjare strašnu želju za osvetom. Ne prepuštajmo Amerikancima brigu da ga pronađu: oni su previše sumnjivi onima koje bi trebali uvjeriti, a Bill Clinton više nije čovjek čijoj se riječi može vjerovati. Zadaća je vlada Europske unije, koje u načelu većinom dijele iste socijalističke ideale o bratstvu, da pokažu potrebnu maštu i razumijevanje. Isto, s obzirom na vjersku stranu sukoba, vrijedi za duhovne, katoličke, pravoslavne i muslimanske vlasti: hoće li moći pronaći bolji način da se oproste od ovog tisućljeća, ili će, zajedno s Propovjednikom, samo proglasiti da sve ima svoje vrijeme, i da je došlo vrijeme mira? Budimo sigurni: mir neće doći zahvaljujući porazu jednog tabora, niti nagodbom koja će se prekršiti čim se potpiše. Da bi postojali izgledi za ponovni zajednički život i kasniji dijalog i pomirbu, i jedni i drugi moraju osjetiti kako kraj njih prolazi nešto poput povjetarca duha", piše Andre Fontaine.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙