FR-YU-HR-BA-vjernici-Organizacije/savezi-Oružani sukobi-Izbjeglice/prognanici-Vjerske zajednice FR-LE MONDE 4.5.KRŠĆANSTVO I ISLAM FRANCUSKALE MONDE4. V. 1999.Između križa i polumjeseca"'Tvornički su dimnjaci socijalistički minareti',
govorio je Lenjin. Je li zbog toga u doba Envera Hoxhe toliko minareta bilo porušeno dopola? Albanija je tada bila jedina država u kojoj je svaki kult bio zabranjen, osim kulta njezina vođe. To je, svakako, bilo moguće samo po cijenu okrutnih progona. No službeni su dužnosnici podcjenjivali njihove razmjere, tvrdeći da turski islam, grčko i slavensko pravoslavlje i talijansko katoličanstvo, tri vjere koje su dotad postojale na tome području, nisu imale dublje korijene.Pad komunizma pokazao je da vjera nije uništena, ali je činjenica da su Albanci predugo živjeli u svjetovnom društvu da bi vjera danas mogla biti temelj njihova identiteta. Po tome se svakako razlikuju od većine stanovnika bivše Jugoslavije, pravoslavnih Srba, kao i katoličkih Hrvata, koji se, čak i ako su agnostici, teško mogu distancirati od svoje vjere: tako, kada je ustaški ministar prosvjete 1941. iznio svoj užasni program 'etničkog čišćenja', bila je to najava protjerivanja trećine pravoslavaca iz Hrvatske,
FRANCUSKA
LE MONDE
4. V. 1999.
Između križa i polumjeseca
"'Tvornički su dimnjaci socijalistički minareti', govorio je
Lenjin. Je li zbog toga u doba Envera Hoxhe toliko minareta bilo
porušeno dopola? Albanija je tada bila jedina država u kojoj je
svaki kult bio zabranjen, osim kulta njezina vođe. To je, svakako,
bilo moguće samo po cijenu okrutnih progona. No službeni su
dužnosnici podcjenjivali njihove razmjere, tvrdeći da turski
islam, grčko i slavensko pravoslavlje i talijansko katoličanstvo,
tri vjere koje su dotad postojale na tome području, nisu imale
dublje korijene.
Pad komunizma pokazao je da vjera nije uništena, ali je činjenica da
su Albanci predugo živjeli u svjetovnom društvu da bi vjera danas
mogla biti temelj njihova identiteta. Po tome se svakako razlikuju
od većine stanovnika bivše Jugoslavije, pravoslavnih Srba, kao i
katoličkih Hrvata, koji se, čak i ako su agnostici, teško mogu
distancirati od svoje vjere: tako, kada je ustaški ministar
prosvjete 1941. iznio svoj užasni program 'etničkog čišćenja',
bila je to najava protjerivanja trećine pravoslavaca iz Hrvatske,
pokolja druge trećine i obraćenja treće na katoličanstvo, kako bi
'od njih načinili Hrvate'.
Uzalud bi u Evanđelju tražili makar i jednu riječ koja bi opravdala
takvo ponašanje. No Balkan nije jedino područje na svijetu na
kojemu se ubijalo u Božje ime: Amin Maalouf koji poznaje ono o čemu
govori jer je rođen u Libanonu, nije u krivu kada u 'Ubojitim
identitetima' (Grasset) piše da se 'često previše mjesta daje
utjecaju vjere na narode i njihovu povijest, a nedovoljno utjecaju
naroda i povijesti na njihovu vjeru.' Zbog toga većina Srba vidi u
Albancima, kao i u bosanskim i makedonskim muslimanima 'otpadnike'
obilježene istočnim grijehom nekadašnjeg obraćenja velike većine
njihovih predaka na vjeru otomanskog pobjednika s kojim su bez
razmišljanja dobro surađivali.
S druge strane, mnogo muslimana izvan Albanije i Jugoslavije,
doživljava sadašnja zbivanja kao provjeru sposobnosti Europe da
prihvati nazočnost jednog ili nekoliko političkih entiteta većinom
islamske kulture na svome tlu. To je napose slučaj s čelnicima u
Ankari koji nisu slučajno zatražili da se priključe 'kontaktnoj
skupini' o bivšoj Jugoslaviji koju su do sada činili SAD, Rusija,
Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Italija. Vlada Buelenta
Ecevita potaknuta je djelomično razlozima unutarnjopolitičke
naravi, ali upletanje SAD-a na tome području ide mu na ruku, budući
da jača njegov položaj prema Rusiji i Grčkoj.
SAD, sa svoje strane, dobro zna da u tome dijelu svijeta nema
sigurnijeg prijatelja od Turske koja ima vrlo jaku vojsku i zapravo
je jedina zemlja saveznica Izraela. Tako se tumači njihov prinos
uhićenju kurdskog vođe Abdullaha Ocalana, kao i djelatna potpora
Hrvatima tijekom rata u Bosni i nedostatak osjećaja - koji odudara
od sadašnje reakcije prema Kosovu - prema protjerivanju Srba iz
krajine koje je proveo Zagreb nakon Daytonskih sporazuma.
Istina je da Srbi nemaju isključiva prava na 'čišćenja' koja se zovu
'etničkima', i da je turska vojska gotovo potpuno protjerala 126
tisuća grčkih stanovnika sa sjevera Cipra koji su se tu bili
naselili prije dvadeset i pet godina. No nakon svega, deseci
milijuna muškaraca, žena i djece iz Europe, Azije i Afrike morali
su, u ovom željeznom stoljeću, krenuti putem progona, da ne
govorimo o onima koji su stradali u logorima smrti!
Kako god bilo, kao što je Rusija, čak i u doba komunizma, rijetko
propuštala prigodu da zaigra na kartu 'slavenofilije' i
pravoslavlja, u američkoj je strategiji uvijek postojala
muslimanska komponenta. Ona se često tumači naftom, kao što
pokazuje neobična potpora afganistanskim talibanima, pod izlikom
da su ovi potonji bili spremni da preko svog područja puste plinovod
koji turkmenska nalazišta spaja s Indijskim oceanom. No tu je još i
želja da se promiču sve struje u islamu koje se protive
fundamentalistima, kao i 'banditskim državama' poput Iraka. Upravo
su tu, sada kada je 'carstvo zla' sišlo na zemlju i kada Iran postaje
razumniji, najljući neprijatelji te čudne mješavine moralizma i
'realpolitike' koja koncem ovoga stoljeća obilježava američko
carstvo što je nesigurnije u sebe nego se to čini.
Ne želimo, kao što to čine kandidati za predsjedničke izbore 2000.
unutar republikanske stranke, ili 'Wall Street Journal', donositi
zaključak o posvemašnjem neuspjehu Clintonove strategije. Treba
doista priznati da je Bijela kuća, i NATO skupa s njom, krenula
krivim putem, vjerujući da će zračni napadi brzo opametiti
Slobodana Miloševića. Oni su, naprotiv, oko njega ujedinili ne samo
Srbe, koji misle da su žrtve neopravdanih napada, već i velik broj
pravoslavaca, Rusa, Rumunja, Grka, Bugara, koji su zamalo
pomislili da su opet ušli u sukob s Turcima. Napokon, križevi mnogih
ruskih crkava počivaju na srušenim polumjesecima.
Solženjicin, kojega ne možemo osumnjičiti da je naklonjen
beogradskom diktatoru, u pravi je čas napisao: 'Uklonivši UN i
pogazivši njegovu Povelju, NATO je pred čitavim svijetom i za
buduće stoljeće proglasio važećim drevni zakon tajge Šsibirske
šumeĆ, zakon jačega... Pred očima čovječanstva uništava se ponosna
europska zemlja, a divljački civilizirane države plješću.'
Albanski pisac Ismail Kadare tražio je ovih dana u svojim napisima
da se 'Balkan europeizira'. Izraz je preuzeo Hubert Vedrine u
razgovoru za 'Le Figaro'. Tko ne bi podupro tu želju! No to se već
pokušalo nakon Prvoga svjetskog rata, a završilo se, po riječima
britanskog diplomata Harolda Nicholsona, jednog od pregovarača u
Versailleskom sporazumu, tako da se 'balkanizirala Europa'. Daj
Bože, da se ta tragedija ne ponovi! No složit ćemo se da je došao
trenutak da se donesu rješenja čija će miroljubiva nastojanja i
plemenitost omogućiti da poniženje koje danas osjećaju Srbi, a
zatim i pravoslavni svijet, ne podjare strašnu želju za osvetom.
Ne prepuštajmo Amerikancima brigu da ga pronađu: oni su previše
sumnjivi onima koje bi trebali uvjeriti, a Bill Clinton više nije
čovjek čijoj se riječi može vjerovati. Zadaća je vlada Europske
unije, koje u načelu većinom dijele iste socijalističke ideale o
bratstvu, da pokažu potrebnu maštu i razumijevanje. Isto, s obzirom
na vjersku stranu sukoba, vrijedi za duhovne, katoličke,
pravoslavne i muslimanske vlasti: hoće li moći pronaći bolji način
da se oproste od ovog tisućljeća, ili će, zajedno s Propovjednikom,
samo proglasiti da sve ima svoje vrijeme, i da je došlo vrijeme
mira? Budimo sigurni: mir neće doći zahvaljujući porazu jednog
tabora, niti nagodbom koja će se prekršiti čim se potpiše. Da bi
postojali izgledi za ponovni zajednički život i kasniji dijalog i
pomirbu, i jedni i drugi moraju osjetiti kako kraj njih prolazi
nešto poput povjetarca duha", piše Andre Fontaine.