IT LA REPUBBLICA 30.IV.-PRAVI RAZLOZI RATA

ITALIJA LA REPUBBLICA 30. IV. 1999. Mi, Miloševićevi sudionici "Trebalo bi barem priznati cinične razloge ovoga 'rata', nepriznate razloge ove intervencije, za koju se kaže da je fijasko, katastrofa u svim pogledima. Upravo o tome pojavljuje se okrutna dvojba u pogledu cijele ove predstave.(...) Sve to dovodi u dvojbu samu definiciju rata; nastavak politike drugim sredstvima. Ako ta definicija još vrijedi, onda su svi naši stratezi i naši zapadnjački političari idioti; mogućnost koju ne treba isključiti, no prije no što se dođe do te krajnosti, pitamo se ne provode li oni, naprotiv, potpuno zacrtanu operaciju, koja se, u svakom slučaju, odvija kao da to i jest. Kaže se: NATO nastavlja činiti grješke. Europa nije kadra doći ni do najmanje usklađene politike. No, NE, upravo suprotno. Što čini Milošević? Eliminira svoje manjine, posebno, očito, muslimansku manjinu i zato je čitava 'bijela' Jugoslavija, katolička i pravoslavna, uz njega. No ne samo Jugoslavija. Čitava je Europa uz njega. Sve europske nacionalne države imaju teškoća sa svojim etničkim manjinama ili onima useljenim, koje se nisu smanjile, štoviše, obratno. Posvuda su etničke, jezične manjine, sve izolirane skupine, na putu nestanka ili ukidanja. Milošević je barjaktar čišćenja, no ono postoji posvuda u političkoj optici, mimo svih razmetanja autonomijama i pravima čovjeka, sve europske države, kao takve (...) na kraju krajeva ne mogu biti nego Miloševićevi sudionici - pa makar ga i odbacili poput loše savjesti i praveći se da ga kažnjavaju stoga što on predobro (treba reći, previše loše, preokrutno) obavlja svoj prljavi posao. No bit će mu ostavljeno sve potrebno vrijeme da ga obavi. Zašto se neprestano oplakuje što se nije interveniralo prije jedne, dvije, tri godine (ove se stvari događaju već petnaest godina), i zbog čega je, zbog kojeg iznenađujećeg nepoznavanja stanja, NATO iskoristio zračne snage, ne brinući se što će se dogoditi na zemlji (dok je golem broj stručnjaka mjesecima o tome mislio) i zašto nije odmah blokirao srpske kopnene snage na Kosovu, umjesto što se razmještala, više ili manje nekorisna, zrakoplovna logistika? Očito stoga, a sve se čini jasnim ako se pomisli da zračne snage nisu tamo da interveniraju na kopnu, da se najviše moguće odgodi tu intervenciju - kada sve bude gotovo.(...) U tom smislu, ovaj se rat, ili barem operacija koja se, koliko nam pokazuju, temelji na tom ratu, odvija optimalno, štoviše zacrtano. Jer je Milošević izvršitelj europske politike, jedine, prave, one bijele Europe, čiste, očišćene od svih manjina; negativne, isključive i funadmentalističke politike. Zašto se zavaravati, Europa nema nikakve pozitivne predodžbe o sebi samoj, Europa je opsjednuta utvarom Europe - zbog svih tih razloga pravimo se da se borimo protiv njega, no uvijek prekasno i preslabo.(...) No stvari su još složenije. Jer ako Europa ima određenu politiku, ako ne i zaključenu, onu buduće koalicije nacionalnih entiteta, koji su upravljali unutar svojih granica (ako je ne bi imala, kako bi se učvrstila na svjetskoj razini pred očima Amerike?), a sigurno ne multikulturalnih i višerasnih, Amerika, preko NATO-a, ima jednu isto toliko određenu strategiju. Nakon što je svladala komunizam, na kraju tridesetogodišnjeg hladnog rata, nakon što je neutralizirala drugu silu koja ju je bliže ugrožavala, Japan, zahvaljujući destabilizaciji, također zacrtanoj, azijskih financijskih trgova, sada je već Europa na njezinu nišanu, a cilj je da se da šah na što duže moguće vrijeme europskoj težnji za multinacionalnom kohezijom, koja bi značila stvarnu prijetnju. Najbolji način za postizanje tog cilja je destabilizacija Europske unije, stavljajući je u zamku rata kojega ona ne želi i koji podriva njezine mogućnosti, dolazeći u pomoć manjinama (Bosna, Kosovo, Kurdi itd.) s kojima Amerika osobno nema nikakve veze i kojih se svi u svojoj intimi žele riješiti - budući da je islam i islamska fronta, očito, svjetski neprijatelj broj jedan, jer se jedini opire globalizaciji koja je u tijeku, te se u tome sastoji prava fronta četvrtog svjetskog rata.(...) Postoji, dakle, u ovome 'ratu' temeljna podvojenost (...). Ništa ne omogućava zauzimanje stajališta u ratu koji je mamac, koji se vodi iz drugih razloga i čiji su ciljevi skriveni, nepriznati i možda nepoznati svijesti jednih i drugih.(...) Stoga je apsurdno, usred prijevara i dezinformacija - što također čini dio 'humanitarne katastrofe' (koji lapsus!: ili je ova katastrofa ljudska, ili je samo čovječanstvo dio katastrofe), biti za ili protiv. Ono što treba otkriti i iznijeti na svjetlo, ponajprije jest privid ovoga rata. Realpolitici treba suprotstaviti realanalizu, što ne sprječava nasilnost reakcija i osjećaja, koje može izazvati ova hegemonijska globalizacija. No da bi ga se vodilo, treba znati, iza ideoloških zapleta čiji su dio rat i mediji, tko su uistinu dobri i loši. Mi zapadnjaci smo na strani dobrih. Čast onima koji su završili na strani loših. Čast, a ne suosjećanje. Bez suosjećanja za žrtve, ali bez milosti za ostale", piše Jean Baudrillard.