NJ 26. IV. SZ:PREVLADALA REALPOLITIKA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 26. IV. 1999. Nova strategija NATO-a "Situacija nije mogla biti kobnija: mjesec dana nakon početka bombardiranja Jugoslavije, NATO se našao u opasnom tjesnacu. Okrutnosti na Kosovu i opsjednutost Slobodana Miloševića suzili su opcije zapadnog obrambenog saveza. Stupanj indignacije određivao je vojnu eskalaciju. No, time je savez ograničio svoj politički manevarski prostor. Moral je bio važniji od realpolitike. Prijetila je opasnost potonuća političke i vojne nadređenosti zapadnog saveza u slijepom bijesu. Washingtonski summit, priređen povodom pedesete godišnjice postojanja zapadnog saveza, prekinuo je taj opasni krug. Potreba za jedinstvom urazumila je NATO. Sastanak 19 članica obrambenog saveza bio je uspješan zato što se NATO vratio svojim političkim korijenima. Osim toga, odvažna politika grčke vlade, koja ne mijenja smjer unatoč pretežno prosrpskom raspoloženju u zemlji, i napetost u njemačkoj vladajućoj koaliciji upozorili su ostale članice saveza da ne trebaju precjenjivati izdržljivost NATO-a. Stoga se NATO prisjetio da je u svojoj biti zapravo politički savez. Washingtonski summit urodio je obiljem zamisli, čija sprega može dokinuti sukob na Kosovu. U ratu u Jugoslaviji NATO danas ima dobre izglede za ponovno političko preuzimanje inicijative i za izolaciju Miloševića. Strategija počiva na političkom, gospodarskom i vojnom uporištu. Nakon četiri tjedna zbunjenosti i povremeno nekoordiniranih grozničavih poteza, savez je shvatio da će političku pobjedu - a ništa drugo neće dokončati sukob - biti moguće postići samo ako Milošević i njegov aparat budu izolirani, a sama zemlja stjerana u kut. Stoga je na washingtonskom summitu Ujedinjenim narodima ponovno odobrena određena uloga u potrazi za mirom. Osim toga, savez je već prije nekoliko dana promijenio ton svog odnosa prema Rusiji. U prvom redu, tvrdi Britanci i Amerikanci shvatili su napokon da je izolacija Jugoslavije moguća samo ako se Rusija postavi protiv Miloševića te ako rezolucija Vijeća sigurnosti UN dokumentira bezizglednost njegova položaja. Dakle, zato je washingtonski summit odobrio posredničku misiju jednog izaslanika UN. Zato je summit pohvalio putujuću diplomaciju Viktora Černomirdina i udvara Moskvi na sve moguće načine. Nakon zaključnog priopćenja zapadnog saveza mirovna postrojba za Kosovo neće više morati biti sastavljena samo od NATO-vih vojnika - drugim riječima, Rusija je pozvana i neće izgubiti dostojanstvo budu li njezini vojnici morali marširati pod NATO-vom zastavom. Osim toga, NATO omekšava uvjete za mirovno rješenje budući da kao pretpostavku za primirje više ne zahtijeva povlačenje svih jugoslavenskih vojnika s Kosova, primjenjujući samo pojam 'povlačenje' bez dodatnih objašnjenja. Takve finese u formulacijama mamac su za Rusiju i znak dobre volje. Pritom valja napomenuti da će gospodarska sastavnica u najmanju ruku biti podjednako važna. Nadalje, NATO će u Jugoslaviji proizvesti gospodarski vakuum, zaprečujući sve pristupe toj zemlji. Pravni uvjeti za uvođenje embarga veliki su ali jača politički pritisak, usmjeren na izolaciju Jugoslavije. Savez istodobno mobilizira pomoć za države na prvoj crti. Njemačka vlada trebala bi zato odigrati ključnu ulogu u izradi planova budući da bi taj Marshallov plan za jugoistočnu Europu trebao biti financiran iz europske lisnice. No, latentnu spremnost te regije na sukob, pothranjenu etničkim napetostima i nerješivim graničnim sukobima, bit će moguće prevladati samo ako njezinim državama bude ponuđena perspektiva u Europskoj uniji. Gotovo do samog početka summita zapadni je savez u svojim vojnim nastojanjima bio u iskušenju provesti odluku o angažmanu kopnenih postrojba. Osjetljivo unutarnjopolitičko stanje u Grčkoj i Njemačkoj omelo je tu strategiju. Kakva korist od rata na terenu bude li on izazvao politički raskol među napadačima? Stoga NATO ostaje na ratu iz zraka, na ciljanim, brzim udarima. Još nije razorena ni polovica svih vojno relevatnih ciljeva. Summit u Washingtonu bio je pomalo odraz realpolitike jer je NATO shvatio da moralno zgražanje ne može samo po sebi osigurati pobjedu u ratu. Doduše, realpolitika podrazumijeva i kompromis i spoznaju da će u najmanju ruku biti nužno privremeno pregovarati sa zločincem poput Slobodana Miloševića. Alternativa bi bila bezuvjetni rat u zraku i na tlu, koji bi morao rezultirati opsadom Jugoslavije. Profunkcionira li strategija, naznačena u Washingtonu, očvrsne li politička fronta protiv Beograda, bude li uspješno provedena gospodarska izolacija i nesputano ojačan vojni pritisak, Milošević će popustiti. Ako je još pri zdravoj pameti", zaključuje Stefan Kornelius.