ŠV 24.IV.NZZ:BUDUĆE ŽARIŠTE-SRBIJA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 24. IV. 1999. Cijena mira na Balkanu "Početna nada da će jugoslavensko vodstvo pod pritiskom NATO-vih udara u kratkom roku popustiti i potpisati mirovni sporazum iz Rambouilleta pokazala se varavom. NATO napreduje polaganije no što je planirano. Srbi su očito čvrsto odlučili riješiti albansko nacionalno pitanje u Jugoslaviji onako kako to donedavno nitko nije smatrao mogućim. NATO koji ni u kom slučaju neće dopustiti da predsjednik Milošević diktira i mir, ne može odustati od svojih zahtjeva - osuđen je na pobjedu i čini se da se priprema za dulji rat. Što se pak događa na političkoj razini? Čini se da mnogi zapadni političari ne žele shvatiti da je dinamika rata na Kosovu pregazila stare političke koncepte. Oni se i dalje grčevito drže sporazuma iz Rambouilleta, nastalog prije početka sustavnih progona. Sigurno je da je prioritet rješenje utemeljeno na pregovorima, ali nije vrijeme za razvodnjene mirovne planove koji služe unutarnjopolitičkim ciljevima. Štoviše, nužni su jasni, dugoročni politički koncepti za čitavu regiju. Riječ je o dalekosežnim pitanjima: kako bi trebao izgledati poslijeratni poredak na Balkanu? Koje su pretpostavke za trajnu političku stabilnost? Kako vratiti Jugoslaviju u međunarodnu zajednicu? Zapadni političari trebali bi se već sada ozbiljno baviti tim pitanjima - te time i mogućnošću promjene granica. Očito je da je sporazum iz Rambouilleta, koji predviđa opsežnu autonomiju za kosovske Albance, postao u međuvremenu mrtvo slovo na papiru. Dok prijeti opasnost od etničkog čišćenja Kosova, nije moguće govoriti o autonomiji i samoupravi. Od Albanaca više ne treba očekivati da na Kosovu ponovno žive pod suverenom vlašću onih koji su ih protjerali. Ni zapadni političari, koji su Miloševića proglasili ratnim zločincem, ne mogu više s njim sjesti za pregovarački stol. Milošević je definitivno izgubio status jamca mirovnog poretka - iako trenutačno nema traga političaru koji bi ga mogao zamijeniti. Zapad se mora pripremiti za rješavanje problema Kosova bez zelenog svjetla Beograda. Podjela te pokrajine ne dolazi u obzir već zato što bi nagradila srpsku protjerivačku politiku. U prvi plan izbija pitanje neovisnosti a s time povezano i pitanje promjene granica. Bilo bi kobno kada bi političari ponovili staru grešku i unaprijed isključili tu opciju - posebno ako se prisjetimo da se i autonomija, koju bi osiguravale međunarodne postrojbe, svodi upravo na samostalnost Kosova. Nesumnjivo je točno da bi zbog etničke izmiješanosti na Balkanu svaka promjena granica stvorila nove nepravde jer bi nužno nametnula status manjine nekom drugom narodu, koji bi se potom prije ili kasnije pokušao odcijepiti ili priključiti matičnoj zemlji. Uspostava mira na Balkanu oduvijek je bila tvrd orah na kojem su velesile lomile zube. Bilo da je riječ o Berlinskom kongresu 1878. ili o mirovnim pregovorima nakon balkanskih ratova 1912./1913. ili o onima nakon Prvoga svjetskog rata - uvijek su povlačene manje ili više samovoljne granice koje su odgovarale interesima ondašnjih velesila. Na Balkanu, gdje nije moguće uskladiti etničko-nacionalne s državno-teritorijalnim granicama, tada primijenjeno načelo samoodređenja nacija donosi nekima pravdu a nekima nepravdu. Tako je i danas. Stoga su Albanci u trgovini zemljama uvijek bili među gubitnicima - granice su uvijek povlačene kroz područja na kojima su oni živjeli. Osamostaljivanje Kosova oštetilo bi Srbe koji žive u toj pokrajini. Kao argument protiv neovisnosti Kosova neprekidno se navodi tvrdnja, pretvorena u okamenjeni stereotip, da bi u tom slučaju sljedeći korak bilo stvaranje države koja bi obuhvatila sva područja, nastanjena Albancima. Po mišljenju pristaša teorije o balkanskom dominu, u tom bi se slučaju Makedonija raspala, što bi rezultiralo borbom susjeda za plijen. Neovisnost Kosova jednako velika Albanija jednako destabilizacija cijeloga Balkana - glasi jednostavna jednadžba. No, takav automatizam ni u kom slučaju nije prisutan. Primjerice, makedonski Albanci odbijaju odcjepljenje jer i sami žive na područjima na kojima slavenski Makedonci čine većinu. Stoga oni zapravo zahtijevaju poboljšanje vlastitog statusa u makedonskom ustavu i potpunu ravnopravnost. Osim toga, albanska nacionalna svijest tek se mjestimično razvila preko granica - bez obzira na izražen osjećaj za solidarnost i pripadnost. Opasno žarište političke nestabilnosti bit će razorena, pobijeđena i ponižena Srbija, koja je još izložena i opasnosti raspada na sastavne etničke dijelove. Tu bi opasnost morao razmotriti i NATO. Vojna ravnoteža između Hrvata i Srba, uspostavljena uz tako brojne žrtve i uz potporu NATO-a, mogla bi biti osjetljivo narušena. Slom jedne od navedene dvije regionalne sile na području bivše Jugoslavije ostavio bi iza sebe politički vakuum, koji bi možda kod drugih probudio teritorijalni apetit i nove težnje odcjepljenju. Postavlja se i pitanje što će u slučaju neovisnosti Kosova biti s Bosnom, gdje je centrifugalne sile moguće krotiti samo uz pomoć izvana. Kad načelo nedodirljivosti granica prestane vrijediti na jednom mjestu, zašto bi drugdje ostalo na snazi? Podjela Bosne - čak i kada bi bila regulirana i provedena pod nadzorom međunarodne zajednice - mora biti isključena iz razmatranja jer bi u tom slučaju bosanski Srbi na kraju ipak ostvarili svoj ratni cilj - priključenje Jugoslaviji. U tom bi slučaju žrtve teritorijalne podjele bili muslimanski Bošnjaci. Rat za Kosovo posebno teško pogađa u prvom redu dvije susjedne zemlje - Albaniju i Makedoniju. Nakon što je pretvorena u prilazni teren za NATO-vu operaciju na terenu, politički nestabilna i gospodarski slaba Albanija već je postala protektorat zapadnog saveza, što će njezinu gospodarstvu zasigurno donijeti koristi. Na političkoj razini Tirana će morati učiniti ono što Zapad od nje zahtijeva. No, pomoć Zapada treba i Makedonija, jedini jugoslavenski susjed koji nije neograničeno stavio svoj zračni prostor na raspolaganje NATO-u - i to čak i nakon što izbjeglička tragedija nestane iz udarnih stupaca svjetskih novina. Zemlja koju je rat na Kosovu ponovno bacio daleko u prošlost hitno treba velikodušnu gospodarsku pomoć kako bi učvrstila unutarnju stabilnost i uklonila opasnost od gospodarskog sloma. U protivnom bi multietnička Makedonija ipak mogla postati često prizivano žarište sukoba. Kosovo neće postati neovisna država preko noći. Prvo treba stvoriti uvjete za povratak izbjeglica i taj će proces sam po sebi dugo trajati. Sadašnje stanje upućuje na zaključak da će povratak biti moguć samo ako NATO vojno zaposjedne Kosovo. Pritom bi zapadni savez trebao održati distancu prema nedokučivoj Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK). Naime, u vodstvu OVK ima ekstremista koji igraju na kartu nasilja, odbacujući čak i kompromise s umjerenim političkim snagama u vlastitom bloku. Kakav god bio ishod rata, jedno je sigurno: Kosovo će dugo biti upućeno na pomoć Zapada - bilo pod međunarodnom upravom ili kao neovisna država. Bez jako dugotrajnog i snažnog političkog i gospodarskog angažmana uspostava trajnog mira na Kosovu ostaje puka iluzija baš kao i dugoročna politička stabilizacija cijele regije", upozorava Cyrill Stieger.