RDW 22.IV.FIJASKO NATO-A?

NJEMAČKI RADIO - RDW 22. IV. 1999. Već četiri tjedna NATO bombardira. Već četiri tjedna izmiče svoju glavu jugoslavenski diktator Slobodan Milošević i protjeruje na stotine tisuća kosovskih Albanaca - i to brutalno, bezobzirno, sustavno. Već četiri tjedna NATO se nada da će Milošević popustiti, da će se vratiti za pregovarački stol, no dosad bez uspjeha. Računica Zapada da se bombama Miloševića opameti nije se isplatila - barem ne do sada. I svaki dan dok traje ovaj rat, koji NATO ne želi nazvati ratom, sve je jasnije da Milošević na kraju više ne može i ne smije biti pregovarački partner. Komentar Aleksandra Kudascheffa. "Jedno je jasno: Prvi cilj NATO-a - da se s Miloševićem dogovori o autonomiji više se ne može ostvariti. Autonomija, na kojoj inzistira Zapad, više nije ostvariva jer kojem je prognaniku još zamisliv suživot sa Srbima na Kosovu? Nakon prva četiri tjedna rata za NATO je završena prva lekcija, a to je da ciljeva za koje se krenulo u rat praktički više nema. Međutim, to ne iznenađuje jer neuspješni pokušaj da se u Rambouilletu postigne diktirani mir pod prijetnjom bombardiranja samo je jedno pojasnio: Milošević nije spreman da Kosovu pruži nekadašnju autonomiju i nije se dao oko toga smesti. NATO je pak polagao nade u besmisleno vojno 'načelo nada'. Nekoliko borbenih zrakoplova, nekoliko napada na mostove i ceste bit će dovoljne da se lukavog taktičara i virtuoza preživljavanja u Beogradu prisili na popuštanje. Dakle, pogrešna procjena, ali upravo je to povezalo NATO u svojoj borbenoj taktici i strategiji. A kako ne bi izazvao dojam prema, to se mora priznati, prekritičnoj javnosti, da vodi 'čisti' rat kojim se treba izazvati brza rješenja, NATO nije mogao usred ratne buke reagirati na masivne napade na samom Kosovu. Osim toga, NATO je u ovaj rat krenuo s vojno pogrešnim, ali politički pravim motom 'ne smijemo imati gubitke'. Time je potencijal prijetnji iziritiran, a efikasni udari postali su samo donekle mogući. Odjednom je dnevna lozinka u Bruxellesu glasila strpljenje. I rasprava o kopnenim snagama zrcali se samo u bezizlaznosti Zapada. Jer naravno da se u ratu kojemu je jedini cilj pobijediti ne može isključiti slanje kopnenih snaga. Međutim provedba te taktičke neophodnosti ne mora biti i potrebna. Najprije se radi o tome da se iz zraka suzbiju srbijanske postrojbe i paravojne jedinice, i to tamo gdje se nalaze - na Kosovu, a ne u Novom Sadu. Međutim, na Kosovu se riskiraju gubici jer se u napadima mora nisko letjeti. Međutim, rat u kojem se ne računaju vlastiti gubici ne može se dobiti jer je to rat s vezanim rukama. Čini se da je upravo u tu dilemu upleteno i slanje kopnenih snaga kao ultima ratio, premda je ono samo vojna konsekvencija rata iz zraka. Ratovi se dobivaju na kopnu, to znaju svi vojni stručnjaci od Dresdena do Vijetnama. Pa ipak NATO zbog iritiranja javnosti ostaje pri iluziji vođenja brzog i uspješnog rata iz zraka s mrtvima s video-vrpce. Kako bismo bili fair moramo reći još i ovo: uspješan rat iz zraka je moguć, međutim za to je potrebno više vremena i strpljenja. NATO sada može imati još samo jedan cilj. Dobiti rat, omogućiti prognanicima povratak i u Srbiji nakon Miloševića ne dopustiti da se Balkan rasprsne. To je onda ponovno visoko umijeće diplomacije, do tada međutim govori oružje, kao i tijekom sastanka na vrhu u Washingtonu." (RDW)