RDW 20.IV.MILOŠEVIĆ-NATO

NJEMAČKI RADIO - RDW 20. IV. 1999. Milošević je zasad imun na zračne napade NATO-a. Komentar Volkera Wagenera. "Četiri tjedna nakon početka zračnih napada NATO-a na Jugoslaviju ne nazire se ni njihov kraj, niti rješenje kosovskoga pitanja. Zapadne vlade su na kraju sa živcima, to se posvuda osjeća. Osobito u Bonnu koji je pola stoljeća prakticirao defenzivnu vanjsku politiku. Sve glasnije se postavlja pitanje o cilju vojne akcije i sredstvima kako da se do toga cilja dođe. U politici, medijima i javnom mnijenju zavladao je nemir. Na masovna protjerivanja i kolone izbjeglica Zapad se navikao nakon ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ne na vojnu akciju protiv toga. NATO u međuvremenu očito pod nadzorom ima zračni prostor iznad Jugoslavije. Ali da bi omogućio povratak 750 tisuća izbjeglica (čiji broj se stalno povećava), NATO-u je potreban nadzor na kopnu. Želi li on to? Upravo je znakovita politička složnost saveznika. Izjave iz Washingtona, Londona, Pariza ili Bonna kao da potječu iz istog pera. Ali složnost i odlučnost saveznika ne uključuje tabu - kopnene postrojbe. Njih još nije izričito zahtijevao nijedan zapadni državnik. Ali izjava glavnog zapovjednika NATO-a Wesleya Clarka da se Miloševiću ne smije otkriti vlastite planove, pobudila je maštu medija u smjeru rasprave o kopnenim postrojbama. Za uspješnu ofenzivu na kopnu zasad je na raspolaganju samo teritorij Albanije. S Makedonijom je NATO potpisao ugovor da s njezina teritorija neće pokretati nikakve vojne akcije. Ali, bez obzira na to, ritam srpske politike protjerivanja osjetno je brži nego što bi mogao biti i najbrži dolazak kopnenih postrojba. Milošević se dakle ne mora bojati kopnenih postrojba. Upravo zbog te spoznaje na Zapadu se širi osjećaj nemoći. Javnost se mora naviknuti na stravičnu logiku: NATO bombardira jer Srbi protjeruju, Srbi ne prestaju protjerivati, kako kažu, samo zato što NATO bombardira. I Milošević je svjestan te nemoći. Unatoč opravdanosti cilja i velike vojne nadmoći, NATO je ranjiv jer svaki korak mora biti dogovoren između zemalja članica. Svaki pojedini korak politike prema Balkanu od 1991. stavljao je članice NATO-a pred teške unutarnjopolitičke probleme. Zapad se nalazi takorekoć u zamci svoje transparentnosti: o političkim i vojnim opcijama raspravlja se javno u parlamentima i medijima. To je dobro, ali u slučaju Miloševića to šteti zacrtanom cilju. Još uvijek, a sada naročito, jaki čovjek u Beogradu svoju snagu crpi iz sasvim drugih izvora. On u djelo provodi ono što Zapad nije spriječio od početka raspada Jugoslavije: etničko čišćenje. Milošević je u svim ratovima agirao, Zapad je samo reagirao. Dok je u Rambouilletu pregovarao, već odavno je bio stvorio gotove činjenice: već prošle godine na Kosovu je u bijegu bilo pola milijuna ljudi. Miloševića karakterizira i nedostatak odgovornosti za vlastiti narod. On svjesno prihvaća razaranje infrastrukture. Njega ne zabrinjava bijeda vlastitoga naroda. Instrumentalizacija nacionalnog pitanja služi jedino učvršćenju Miloševićeve vlasti po načelu: radije jaki Milošević u razorenoj Srbiji nego stabilan Balkan potpomognut velikodušnim 'Marshallovim planom' Zapada. (RDW)