US NYT 19. IV. NOVE GRANICE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 19. IV. 1999. Prekrojite kartu, zaustavite ubijanja "Predsjednik Clinton još se drži stajališta da NATO ne bi smio prihvatiti ništa manje od nagodbe koja albanskim Kosovarima u Jugoslaviji daje autonomiju. No taj cilj nije samo nedostižan, on je i nepoželjan. Vjeruje li itko ozbiljno da albanski Kosovari i Srbi mogu opet živjeti zajedno? NATO bi umjesto toga trebao težiti nagodbi koja dijeli pokrajinu i stvara neovisnu državu albanskih Kosovara. Ta bi država nadzirala većinu sadašnjeg Kosova, dok bi Srbi zadržali dio sjeveroistočnog Kosova. Ona bi mogla ostati neovisna ili se ujediniti s Albanijom, odluči li tako. Autonomija je neuručivo pismo jer su Srbi svoje stajalište prema kohabitaciji pokazali divljačkim etničkim čišćenjem Albanaca s Kosova. Nadalje, 600.000 izbjeglica koje su napustile Kosovo od sredine ožujka teško da će se biti spremne vratiti u pokrajinu unutar Srbije, autonomnu ili ne, nakon okrutnosti koje su upravo pretrpjele. Na posljetku, Sjedinjene bi Države morale postaviti povelike snage na Kosovu na neodređen rok, kako bi NATO-u pomogle u nadziranju bilo kakvog dogovora o autonomiji. No mi si ne možemo priuštiti da svoju vojsku opteretimo takvim policijskim poslom. Svijet je pun građanskih ratova i čitava bi američka vojska uskoro bila predana mirotvorstvu. Povijest Jugoslavije od 1991. pokazuje da etničko razdvajanje donosi mir, dok neuspjeh u odvajanju donosi rat. Slovenija se odcijepila od Jugoslavije uz malo nasilja 1991. i od tada je u miru sama sa sobom i sa svojim susjedima. Ključ je njezina homogenost: 91% stanovništva čine Slovenci; manje od 3% su Srbi. Hrvatska se borila u krvavom ratu odcjepljenja od 1991. do 1995., razriješenom kad je na posljetku protjerala većinu svoje znatne srpske manjine držeći ih na nišanu. Taj je progon pružio loš primjer odvajanja skupina, ali je donio kraj srpsko-hrvatskog sukoba. Odvajanje nije ukinulo duboku mržnju između Hrvata i Srba, ali je zaustavilo nasilje među njima. Bosna je od 1992. do 1995. doživjela žestoke borbe između Hrvata, Muslimana i Srba, da bi zatim uslijedilo nesigurno primirje prema Daytonskom dogovoru. Dayton je stvorio bosansku konfederaciju u kojoj se predviđao suživot triju skupina. To je propalo, potiho, ali prilično potpuno. Malo se bosanskih izbjeglica vratilo svojim domovima, a Bosna još nema djelotvorne vlade. Kad bi se velike mirovne snage NATO-a iz Bosne povukle, uskoro bi opet izbile borbe. Sad je Kosovo zahvaćeno ratom koji izrasta iz mržnja rođenih u velikim okrutnostima koje su si Albanci i Srbi međusobno nanosili u prošlosti. Taj se rat mogao izbjeći da su bili razdvojeni političkom podjelom u nekom prethodnom trenutku, kad je Slobodan Milošević možda mogao biti popustljiviji prema toj zamisli. Pod kojim bi okolnostima Srbi danas prihvatili takvu podjelu? Bombardiranje NATO-a raspalilo je srpski nacionalizam do grozničavosti, ojačavši srpski otpor prema bilo kakvom kompromisu. A sama bombaška kampanja NATO-u također daje malo prinudnog utjecaja da Srbe prisili na prihvaćanje podjele, budući da samo bombardiranje ne može poraziti srpske snage na Kosovu. Srbija uvijek ima mogućnost da čučne i upija bombardiranja dok se javnost NATO-a od toga ne umori. No Srbija bi mogla prihvatiti podjelu ako joj NATO ponudi mrkve jednako kao i batine. Da primami Srbe, NATO bi trebao ponuditi 'veliku priliku' koja dijeli Bosnu isto kao i Kosovo - odnosno približava Srbiju njezinu snu homogene velike Srbije. Prema toj velikoj prilici, Srbija bi veći dio Kosova ustupila Albancima. Zauzvrat, Srbi bi dobili naknadu u obliku dijela sjeveroistočnog Kosova koji uključuje mnoga srpska povijesna mjesta. Srbija bi također dobila istočni dio Bosne, u kojemu sad žive uglavnom Srbi. Ostatak Bosne bio bi pretvoren u neovisnu državu bosanskih Muslimana, osim područja Hercegovine, koji bi postao dijelom Hrvatske. Na posljetku, NATO bi ukinuo sve gospodarske sankcije protiv Jugoslavije, prihvate li Srbi dogovor. NATO bi također trebao izložiti Srbe teškom pritisku da ih navede na prihvaćanje raspada Kosova. Osim bombardiranja, NATO bi morao i naoružati i uvježbati OVK, tako da Srbi budu suočeni s izgledima beskrajnoga rata na Kosovu ako podjelu ne prihvate. To nikako nije savršeno rješenje, ali ono rješava nekoliko važnih problema. Prvo, daje albanskim Kosovarima vlastitu domovinu, gdje mogu živjeti slobodni od srpskog terora. Drugo, rješava problem izbjeglica. Treće, ne zahtijeva američke snage na Kosovu budući da bi Albanci i Srbi živjeli odvojene živote, a Albanci bi imali puške da se obrane. Četvrto, podjela Bosne dopustila bi Sjedinjenim Državama da povuku svoje vojnike iz Bosne, uklanjajući tako taj albatros trajne okupacije s američkog vrata. Neki upozoravaju da bi neovisno Kosovo potaklo secesionističko nasilje među Albancima koji žive u Makedoniji. No neovisno bi Kosovo mnogo vjerojatnije više ublažilo nego potaklo nasilje u Makedoniji. Glavni poticaj za rat u Makedoniji bit će nazočnost velikog, radikaliziranog albanskog izbjegličkog stanovništva u tom području. Rješenje je postići nagodbu koja vraća albanske izbjeglice s Kosova u njihove domove. Samo podjela nudi takvu nagodbu, i stoga je vjerojatnije da će ona umiriti Makedoniju nego ju razjariti. Ipak, možda se mir u Makedoniji ne može održati. Makedonska slavenska većina diskriminira veliku albansku manjinu, koja čini 30% stanovništva. Ako je Slaveni odbiju ravnopravnije dijeliti s Albancima, nasilje je neizbježno. Da to spriječi, NATO bi trebao razmotriti pozivanje na plebiscit da se odluči žele li Albanci ostati u Makedoniji. Ako ne, Makedoniju bi također trebalo podijeliti. To je izvedivo, jer su makedonski Albanci usredotočeni u zapadnoj Makedoniji, blizu Kosova i Albanije. Podjela je ružna formula za dovršenje rata. Ona uništava zajednice i krši prava pojedinca. Ona manjine koje su zatvorene iza novih granica prisiljava da napuste svoje domove. No postoje samo dvije druge mogućnosti na Kosovu: beskrajan etnički rat ili dopuštanje da Srbi pobijede u ratu i trajno očiste Kosovo od Albanaca. Podjela je očito bolja od tih neprihvatljivih mogućnosti. Prezamo li od nje, tad katastrofu na Balkanu činimo samo još razornijom", pišu John J. Mearsheimer i Stephen Van Evera, predavači političkih znanosti na čikaškom, odnosno massachusettskom fakultetu.