FR-LIBERATION19.4.ETN.ČIŠĆ.

FRANCUSKA LIBERATION 19. IV. 1999. Opsjednutost etničkom homogenosti "'Preseljenja pučanstva nisu posljedica nego svrha rata', zabilježio je 1995., koncem rata u Bosni Tadeusz Mazowiecki, posebni izvjestitelj UN-ova povjerenstva za ljudska prava. Sve su strane provodile tu politiku koju su započeli Srbi. S 'etničkim čišćenjem' Kosova, koje se smatra 'kolijevkom srpskoga naroda', Milošević ostvaruje plan koji su već 1986. izradili beogradski akademici u 'Memorandumu', proglasu 'velikosrpske' osvete u socijalističkoj Jugoslaviji na umoru. Na Kosovu i u Bosni, nacionalisti žele stvoriti homogen nacionalni prostor, s kojega se nepoželjne zajednice protjeruju nasiljem i dokazivanjem vlastite uništene povijesti (spomenici, grobovi). 'Ako izgubimo rat, morat ćemo otići', govore Srbi Albancima. Vlastiti se strahovi projiciraju na druge. Njima se pripisuju vlastite nakane. Postoji strah od osvete koji nije neopravdan. U kolovozu 1995. oko dvjesta tisuća Srba napustilo je hrvatsku krajinu u beskrajno dugim povorkama traktora, bježeći pred snagama iz Zagreba koje su vraćale zauzeto područje. Nakon mirovnih sporazuma iz Daytona, Srbi su u veljači 1996. u velikom broju otišli iz predgrađa bosanske prijestolnice koja se tada vraćala pod nadzor sarajevskih vlasti. (...) 'Razumljivo je da se ljudi plaše biti u manjini. Na Balkanu nema prave pravne države. Svugdje je, više ili manje očito, nacionalna pripadnost važnija od državljanstva', ističe povjesničar Bogoljub Kovačević. Čak i Grčka, članica EU-a, još bilježi vjersku pripadnost na osobnim iskaznicama, pod pritiskom Crkve koja drži da nepravoslavni Grk nije pravi Grk. Želja da se stvore prave nacionalne države više od jednog stoljeća prevladava u politici na Balkanu. Sve su one ponikle na ostacima višenacionalnih carstava, ponajprije Otomanskoga, a zatim i Austro-Ugarskoga nakon 1918. Različite nacionalne zajednice - turski mileti koji su se najprije određivali prema vjerskoj pripadnosti - bile su nerazdvojive, iako su se malo miješale. Ta se stvarnost nije mogla pomiriti sa zapadnim uzorom koji su Grci, a zatim i Srbi i drugi narodi, uspjeli dostići. 'Trebalo je da država odgovara pojmu nacije koja je određena ponajprije u etničkom smislu. K tomu, za razliku od Francuske gdje je država stvorila naciju, tamo je nacija prethodila državi', tumači Jacques Rupnik, istraživač u CERI-ju. U tim novim državama, pravoslavne crkve koje su okupljale narod pod otomanskom vlasti, imale su bitnu ulogu. Stvoriti naciju značilo je ponajprije protjerati sve što je podsjećalo na ugnjetača. Predstavnici bivše otomanske vlasti, ali i turski slobodni seljaci, ubijani su i protjerivani. (...) Iako su Srbi bili teoretičari 'etničkog čišćenja', isto su tako bili žrtve pokolja, protjerivanja i prisilnog obraćanja u hrvatskoj državi Ante Pavelića, nacističkog saveznika. U ime prividnog realizma, neki povjesničari i političari u nacionalnoj homogenizaciji republika rođenih iz bivše Jugoslavije vide zakašnjelu posljedicu bolnog povijesnog procesa koji će na koncu donijeti stabilnost. Drugi su zabrinuti, poput Rupnika: 'Kakva se demokracija može uspostaviti ako se etničko načelo prihvati kao temelj za stvaranje države i društva?' O tomu je riječ na Kosovu danas", piše Marc Semo.