ŠV 16.IV.NZZ:LJUDSKA PRAVA-UN

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. IV. 1999. Milošević, Pinochet - i međunarodno pravo "Španjolsko-britanski kazneni postupci protiv bivšega čileanskog diktatora generala Pinocheta zapravo su presedan u povijesti međunarodnog prava i ljudskih prava. Pravni napori, usmjereni na izvođenje bivšeg šefa države pred sud izvan granica njegove zemlje, znače primjenu važećega međunarodnog prava - primjerice, odredbe Konvencije UN o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti od 1968., koju su ratificirane brojne države. Nepriznavanje imuniteta prije tri tjedna također stavlja u središte činjenicu da moć nije baš uvijek ispred zakona: naime, iako su lordovi u Gornjem domu britanske skupštine ograničili njezin doseg, Konvencija o zabrani mučenja ipak nije tek mrtvo slovo na papiru. Ipak, slučaj umirovljenog generala djeluje tek kao vršak ledenog brijega - u usporedbi sa strašnim zločinima, počinjenim od 1991. godine u ime diktatora - predsjednika Slobodana Miloševića. Šira javnost zamjera što je u slučaju Pinocheta pokrenuta sudska istraga 'samo' protiv umirovljenog diktatora. Na odgovornost bi trebali biti pozvani i sadašnji dužnosnici, aktivni zločinci, i to prije no što potaknu daljnje mučenje, progone i ubijanje, uzvikuje javnost, koja počinje očajavati u pitanju zakona i politike. 'Miloševića treba izvesti pred sud za ratne zločince!', pišu čitatelji. Čini se da izjave predsjednika Clintona i Chiraca očituju razumijevanje za taj zahtjev - ali pokretanju sudskog postupka protiv dužnosnika suprotstavljene su danas mnoge dvojbe i zapreke baš kao i svojedobno u slučaju Sadama Huseina. Kako danas stoje stvari s otpiljenim figurama iz srpskog dijela Bosne, s Karadžićem i Mladićem - ovaj drugi navodno je danas aktivan kao koljač na Kosovu - glede kojih je haaški sud za ratne zločince izdao zapovijed o uhićenju, ali ih nitko ne želi uhititi iz straha od osvete? Gdje su suci Fidela Castra, a gdje kazneno gonjenje nedjela počinjenih za vrijeme crvenog totalitarizma? Zašto bi nekažnjeni trebali ostati Gorbačov, Jeljcin i Primakov, koji su desetljećima gradili svoje karijere u okviru komunističkog represivnog aparata? Zelenim svjetlom za pokretanje kaznenog postupka protiv jednog starca gornji dom britanskog parlamenta i britanski ministar unutarnjih poslova Straw označili su novu fazu razvoja međunarodnog prava. Akademici ili diplomati pomiču stvari s mrtve točke na papiru. No tek će konsenzus država, na kojem se temelje zakoni, podnošljivo oblikovati zajednički život naroda i suzbijati maligne izrasline. Taj proces ni u kom slučaju nije pravilo niti je ikada brz. Povijest sugerira da često prevladava samovolja te da je čovječnost podvrgnuta bezobzirnom gaženju. Upravo u prvim tjednima rata protiv Miloševića naziru se nagovještaji da jedna skupina država skuplja snagu za stvaranje novih međunarodno-pravnih prioriteta. Obrambeni savez 19 NATO-vih članica, među njima odnedavno i triju zemalja istočnog dijela srednje Europe, krenuo je nakon neuspjeha svih diplomatskih napora u rat protiv Jugoslavije kako bi zaštitio slobodu i ljudsko dostojanstvo kosovskih Albanaca. Cilj angažmana na Kosovu nisu prirodna bogatstva niti obrana političkih saveznika već osiguranje temeljnih prava koja bi trebala zamijeniti politiku sustavnog progona. Presedan intervencije u Zaljevu 1990. postoji, iako je ovaj, za razliku od rata na Kosovu, imao međunarodno-pravnu potporu u obliku mandata UN. I u Iraku je cilj - uz osiguranje rezerva nafte - bilo suzbijanje samovolje jednog diktatora. U slučaju rata na Kosovu ne postoji opći konsenzus među državama. Ta će činjenica vjerojatno ostati tek pukom epizodom nakon što je glavni tajnik UN na izvanrednom sastanku na vrhu EU potvrdio svoju potporu aktualnoj operaciju, naznačenu već prošlog tjedna u Ženevi. Kofi Annan pokušat će u Ujedinjenim narodima pridobiti neposlušne članice Vijeća sigurnosti, Rusiju i Kinu, za 'mirovno rješenje', koje bi trebalo obuhvatiti cijelu 'međunarodnu zajednicu'. Neuspjeh tog pothvata mogao bi biti pripisan Ujedinjenim narodima kao nijekanje vlastite tradicije zagovaranja ljudskih prava. Možda je daljnji razvoj činjenično primijenjenog međunarodnog prava uistinu preteška zadaća za Ujedinjene narode - slično kao što plave kacige ni u Bosni nisu mogle uspostaviti mir. NATO-va koalicija, nosilac rata protiv Miloševića, odolijevala je dosad svim udarcima. Europsko-sjevernoatlantska vrijednosna zajednica ponovno kreće trnovitim putem kako bi - nakon predugog oklijevanja - sačuvala svoju vjerodostojnost. Posljedice tog puta neizvjesne su. Stoga zasad nema odgovora ni na pitanje je li rat uistinu posljednje sredstvo kojim politika, utemeljena na demokraciji i pravnoj državi, može promicati međunarodno pravo", naglašava na kraju komentara Andreas Doepfner.