RDW 14. IV.ALBRIGHT-IVANOV

NJEMAČKI RADIO - RDW 14. IV. 1999. Tko koga vodi? Nakon susreta Albright - Ivanov nema pomaka u rješavanju kosovskog sukoba. Povratak politici je moguć, izjavio je Borislav Milošević, jugoslavenski veleposlanik u Moskvi i brat jugoslavenskog predsjednika, a Rusija bi mogla odigrati vrlo važnu ulogu. Stoga se od susreta američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright i njezina ruskog kolege po dužnosti Igora Ivanova u Oslu očekivalo mnogo. Pravog pomaka međutim nije bilo. Razgovor je završio izjavama da se nastavi dijalog, ali o ključnim pitanjima razlike su ostale. Bernd Johann komentira. "U međuvremenu stanje na Kosovu je sve napetije. Ne samo da srbijanske vojne i paravojne postrojbe nastavljaju sa sustavnim progonom kosovskih Albanaca već se čini kao da beogradskom vodstvu daljnja eskalacija sukoba ide u prilog. Jer ukoliko se potvrde navodi OESS-a i albanske vlade da su na albanski državni teritorij ušle srbijanske postrojbe, tada bi to bio izgred koji bi vojno mogao u sukob uvući i samu Albaniju. Možda je slučajno da se incident na jugoslavensko-albanskoj granici dogodio upravo na dan američko- ruskog susreta. A možda je to ipak cinična računica Beograda da proširi sukob na susjednu zemlju. Time bi se NATO isprovociralo na oštar odgovor, a istodobno otežalo ponovno zbližavanje Rusije i Zapada. Tri tjedna nakon početka zračnih napada Rusija i Zapad ponovno su se jedan drugome približili. To je jednostavan rezultat susreta Albrightove i Ivanova. Cilj članica NATO-a jest u političko rješavanje sukoba uključiti i Rusiju. Postavlja se samo pitanje tko koga želi povesti na tome putu k miru. Zapad drži da je uključenje Rusije poželjno kako bi se pojačao pritisak na Miloševića i stvorila osnovica za mirovno rješenje. Moskva pak sebi zadržava pravo, i to je uvijek i činila - da političkom rješenju sukoba nema alternative. Utoliko je susret između Albrightove i Ivanova, promatrano s obje strane, korak naprijed. Za Zapad jer se spriječio prekid odnosa s Rusijom. A za Kremlj jer Zapad nije jednostavno ignorirao ruske pozicije, čime je porastao i politički značaj Moskve. Oba ministra o glavnim pitanjima nisu mogli postići dogovor. Tu je ponajprije ruski zahtjev za obustavom zračnih napada koje NATO sada pojačava. Međutim, to vrijedi posebno za planirane međunarodne mirovne postrojbe za Kosovo. Moskva naime i dalje inzistira da Beograd mora dati svoju suglasnost ovakvim zaštitnim snagama. Nakon susreta u Oslu primjećuje se određeni pomak i manevarski prostor: obje strane su spremne u igru uključiti Ujedinjene narode. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan već je ponudio svoju spremnost da posreduje. Pojedinosti Annan želi objasniti na današnjem izvanrednom sastanku na vrhu Europske unije u Bruxellesu. Vidjet će se hoće li Washington i Moskva u Vijeću sigurnosti UN-a napustiti stajališta u kojima su ga blokirali. U Oslu je zapaženo kako je ruski ministar vanjskih poslova Ivanov izbjegavao oštro javno polemiziranje o vojnim akcijama NATO. Upravo oštar ton iz Moskve predstavljao je veliko opterećenje američko-ruskih odnosa. Trebalo bi sada biti jasno da nakon razgovora Albrightove i Ivanova Zapad može očekivati kraj zaoštravajuće retorike koja je stizala iz Moskve. S druge pak strane, Rusija može i od Zapada zahtijevati spremnost na kompromis. Spremnost na kompromis - upravo je to što se očekuje i od Beograda. Ali tome ni traga. Vladavina Miloševića ne pokazuje nikakvih znakova popuštanja. Umjesto toga, Milošević traži zbijanje redova sa 'slavenskom braćom' i trudi se oko prijama u Uniju između Rusije i Bjelorusije. Autoritarni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, kojeg se sutra očekuje u Beogradu, najvjerojatnije će s Miloševićem naći zajednički jezik. Moskva će se morati upitati da li joj je atraktivnije biti u blizini diktatora Miloševića ili imati stabilne odnose sa Zapadom. (RDW)