NJ 12.IV.DIE WELT:NJ PRECJENJUJE RUSIJU

NJEMAČKA DIE WELT 12. IV. 1999. Poželjna suradnja Rusije? "Čitav politički spektar - od lijevog do desnog krila, od Fischera do Stoibera - priča danas o zajedničkoj politici, koja svakako mora obuhvatiti i Rusiju. Naravno, raduje činjenica da njemačka diplomacija čini sve kako bi izmamila uzdrmanu Rusiju iz začaranog kruga njezinih teatralnih prijetnji, motiviranih unutarnjopolitičkim razlozima. Još više raduje činjenica da u Njemačkoj postoji gotovo svestranački konsenzus oko sprječavanja novog njemačko-ruskog sukoba. Ipak, to je naglašeno zajedništvo pomalo ishitreno. Naši se političari još uvijek ponašaju kao da stalno treba dokazivati da nova Njemačka teži miru te da u prvom redu nema nikakvih agresivnih namjera prema Rusiji. Nadalje, njemački političari još posreduju dojam da su ta nastojanja zapravo odraz stava koje teži pomirenju među narodima, utemeljeno je na poukama iz povijesti i zapravo je demokratsko-ofenzivne prirode. Doduše, moguće je i drugačije tumačenje: spomenuti stav zapravo ponovno otkriva - latentnu - povlaštenost njemačko-ruskih odnosa. Njemačko-ruski odnosi nisu obilježeni samo barbarskim ratom, koji je Njemački Reich 1941. pokrenuo protiv Sovjetskog Saveza, niti samo rasističkom predodžbom o nižoj boljševičkoj rasi s Istoka. Naime, ta je povijest oduvijek bila obilježena i njemačko-ruskom konkordancijom i ponajprije njemačkom težnjom duhovnoj srodnosti s Rusijom kao golemim carstvom, koje još nije zahvatila bolest moderne. Rusija je za Njemačku često bila izlika za distanciranje od Zapada i njegove političke filozofije. Pođemo li od pretpostavke da povijesna obilježja obično ostavljaju jako duboke tragove, ne bi bilo nimalo čudno da su ostaci toga gledišta preživjeli sve do danas - zaodjenuti u 'desno' i u 'lijevo' ruho. Već sam mirovni pokret, koji je svoj vrhunac doživio osamdesetih godina, nije bio motiviran samo pacifističkim razlozima niti je nastojao predstavljati samo pročišćenu Njemačku: i njegovim je pripadnicima mir s Istokom bio daleko važniji nego pripadnost zapadnom univerzumu. Nakon pada Željezne zavjese i sloma Sovjetskog Saveza, njemačka vlada pod vodstvom Helmuta Kohla počela je posebno voljko graditi odnose s Rusijom i Borisom Jeljcinom. Poduprta uvijek raspoloživim (ali ne i povijesno pouzdanim) argumentom da je tek Gorbačovljev blagoslov omogućio ponovno ujedinjenje Njemačke, tadašnja je politika bila prožeta začuđujućom velikodušnošću i blagošću prema Rusiji - a ta je blagost u vrijeme rata u Čečeniji i prelazila razinu obilježja hegemonijalnog cinizma. I u raspravi o širenju NATO-a na istok, tadašnja crveno-zelena oporba, ali i vlada, neprekidno su isticale razdražljivost uzdrmanog ruskog 'medvjeda' kao veličinu o kojoj svakako treba voditi računa. Nameće se sljedeća sumnja: Rusija i njezine reakcije na NATO-ve zračne udare služe na neki način našem političkom osoblju kao izlika za relativno distanciranje od vlastite hrabrosti. Dok glasovi kritike na račun rata, koji se javljaju u SPD-u, kod Zelenih, ali i u CDU/CSU, ni najmanje ne uznemiruju ni Schroedera ni Fischera ni Stobera, njih trojica - kao predstavnici cjelokupnog političkog osoblja - daleko ozbiljnije shvaćaju ruski otpor. Oni Rusiju još smatraju geostrateškim divom iz prošlosti a ne uzdrmanom regionalnom silom, što ona danas uistinu jest. Svojim terapeutskim stavom prema Rusiji oni na neki način djeluju terapeutski prema samima sebi i prema svojoj ukorijenjenosti u bipolarnom idejnom svijetu hladnoga rata. Pažljiv odnos prema Rusiji odgovara nezainteresiranosti za tri istočnoeuropske zemlje, koje su ipak odnedavno postale članicama danas zaraćenog NATO-a. Ta se nezainteresiranost posebno odnosi na Mađarsku, koja izravno graniči sa Srbijom. Njemački su pogledi još uvijek gotovo automatski upereni u Rusiju; još nismo uvježbani za mentalnu realizaciju europskog poretka nakon pada Željeznoga zastora. Zato se ne može reći da Rusiju shvaćamo ozbiljno - mi je zapravo precjenjujemo. Time spašavamo staru naviku, ali istodobno ne postupamo u skladu sa stvarnošću srednje i istočne Europe", upozorava Thomas Schmid.