NJ 12.4.SZ-IZBORNA POBJEDA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 12. IV. 1999. Izborna pobjeda, drugi dio "Devedesetih godina u SPD-u su bila tri čovjeka od kojih je svaki htio postati saveznim kancelarom: Oskar Lafontaine, Rudolf Scharping, Gerhard Schroeder. Za ogorčenu utakmicu stranka je izumila model trojke. Svaki je od trojkista u fazi svoje snage porazio drugu dvojicu, a katkad i javno ponizio. Scharping je pritom bio najslabiji, i stoga što je Lafontaine bio najodlučniji, a Schroeder na posljetku najuspješniji. Ovog ponedjeljka socijaldemokrati će na svom izvanrednom zasjedanju u Bonnu izborom Schroedera za novoga šefa SPD-a i službeno završiti doba trojke. Suradnja SPD-ovih velikih, obilježena prigovorima a često i osobnim nenaklonostima, samo jednom je dobro funkcionirala - na izborima za Bundestag 1998. No tada je trojka već odavno postala duo Schroeder/Lafontaine, čiju je utrku u dvoje organizirao Franz Muentefering. Ekipa je svoju snagu zahvaljivala slabosti propale Kohlove vlade, želji za vlašću združenoj s pragmatizmom predsjednika stranke Lafontainea, kao i Schroederovoj karizmi i njegovu političkom instinktu. Većina birača nije željela da Kohla zamijeni tip šefa lijeve narodne stranke. Iz toga Schroeder i danas izvlači svoju legitimaciju i svoj identitet. Lafontaine je na tomu propao. Lafontaineov ulazak u vladu i on sam je držao vratolomijom, jer je morao biti odan kancelaru, ali ga je istodobno držao čovjekom bez pravog uvjerenja. Lafontaine je načelno ostao lijevi, od svojih predodžaba o vodećoj ulozi države u gospodarstvu preko svojih zamisli o 'pravednoj' poreznoj reformi do svojeg distanciranoga držanja prema NATO-u. No Schroeder je 'lijevo' samo kad to pristaje njegovu konceptu nove sredine koji se svakodnevno definira, pri čemu ispitivanja mišljenja imaju veću ulogu nego program SPD-a ili čak koalicijski sporazum, ne-biblija. Za sada mu uspjeh daje za pravo. Njegova je popularnost još velika, očito veća nego njegove stranke. To je bitno obilježje ono malo popularnih političara u Schroderovoj vladi: ne shvaća ih se kao predstavnike njihovih stranaka, nego kao osobe. Nazovimo to Fischerovim efektom. SPD bira Gerharda Schroedera za predsjednika iz tri usko povezana razloga. Prvi je što je on savezni kancelar. Drugi, jer nema nikog drugog. Treći, jer dugoročno - a katkad i vrlo kratkoročno - stvar ne hoda ako položaj šefa vlade i šefa najveće vladajuće stranke obnašaju suparnici različitih mišljenja. CDU je to uvijek znao, SPD je to poslije Schmidta/Brandta i Schroedera/Lafontainea također naučio. Svakako je sigurno: Schroeder neće postati šefom SPD-a zato što je istaknuti predstavnik i programator one socijaldemokracije koju je osnovao kao stranku u doba duge utakmice s organiziranim konzervativizmom. Za Lafontainea je to posebno gorko. Tjednima prije njegova bijega iz Bonna morao je shvatiti da će izborna pobjeda u rujnu za njega svršiti porazom, kakav mu u tim razmjerima nije zadao ni Helmut Kohl. Želio se, jer je svoju vratolomiju pogrešno proračunao, časno povući poslije izbora Johannesa Raua za saveznog predsjednika. No 11. ožujka izgubio je živce i budući da od tada sa Schroederom ne govori, i stranačko će zasjedanje pratiti pred televizorom. Lafontaine time izbjegava dvojbu koja će stranačko zasjedanje obilježiti više nego Schroederov izbor: jaka manjina u SPD-u odbija bombardiranje Kosova, većina ga drži podnošljivim, jer je zlo bez alternative. Održat će se rasprava čiji će tijek presudno ovisiti o Schroederovu i Scharpingovu govoru. Potonji pritom može uživati u hladnom sjaju zadovoljstva što je na posljetku ipak ostao pobjednik nad zakletim suparnikom Lafontaineom. Taj Scharpingov trijumf svakako je, da ostanemo u jeziku ratnog doba, kolateralna šteta eksplozije koja je izazvala Lafontaineovo potpuno povlačenje iz stranke i vlade. Delegatima zapravo ne preostaje drugo doli izabrati Schroedera što je moguće većom većinom. Ona će biti određena s onih 83,7 posto koje je šef stranke postigao 1993. i Lafontaineovim bombastičnim rezultatom na stranačkom zasjedanju u Hannoveru 1997. (93,2 posto). Ako Schroeder u usporedbi s obojicom prethodnika dobije očito manje, bit će to potvrda da ga je stranka izabrala iz nužde a ne zbog naklonosti. Osim toga Schroederov rezultat istodobno ima značaj povjerenja biračkog tijela općenito, a osobito glede kosovskoga rata. SPD bi, kaže Gerhard Schroeder, trebao ostati stranka koja želi da svijet bude bolji nego što jest. Ako ima smolu, SPD će u ponedjeljak pokazati da zapravo želi boljeg šefa nego što jest" - piše Kurt Kister.