NJ 8.IV. FR:UKLJUČITI UJEDINJENE NARODE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 8. IV. 1999. Povijest obilježena progonima "Jesu li zapadne vlade svjesno prihvatile rizik protjerivanja kosovskih Albanaca kad su izdale zapovijed o zračnim napadima na ostatak Jugoslavije? Teško je vjerovati da su NATO-vi stratezi previdjeli tu moguću posljedicu svojih planova. Umjesto da spriječe ljudsku tragediju, bombardiranja su postigla upravo suprotan učinak. Kosovo je već napustilo više od pola milijuna izbjeglica. I kao i uvijek kad izdvojeni nastupi moćnih država krenu po zlu, javnost se prisjeća dobre stare svjetske organizacije koja bi trebala zakrpati rupe. Visokom povjerenstvu UN-a za izbjeglice povjerena je zadaća koordinacije humanitarne pomoći. Predstavnici 56 država, koji su ovog tjedna održali konzultacije u Ženevi, nisu utvrdili zajedničko stajalište. Neke su države očitovale spremnost da zrakoplovima izvedu između 1000 i 20 tisuća ljudi i odobre im privremeni azil. No, taj gest ne može riješiti problem. Visoka povjerenica UN-a za izbjeglice Sadako Ogata zalaže se za 'zaštitu i opskrbu izbjeglica u samoj regiji' - izazivajući time otpor kosovskih susjeda poput Makedonije, koja strahuje od narušavanja vlastite krhke demografske ravnoteže. Stanje je dramatično, ali nije novo za Balkan. Zaboravljeno je 600 tisuća Srba, koji su od 1991. pobjegli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz logističku pomoć NATO-a hrvatska je vojska 1995. protjerala 200 tisuća Srba iz krajine, gdje su ti ljudi živjeli 250 godina. Mnogi od njih smješteni su danas u vojnim barakama, gdje bi mogli postati nenamjernim ciljem NATO-vih bombardera. Jedna nepravda ne smije biti nadoknađena drugom, ali svjetska je javnost dosad bila ravnodušna prema srpskim izbjeglicama. Otkad je na Balkanu počelo njezino bilježenje, povijest te regije obilježena je progonima i masovnim ubijanjem. Riječ 'balkanizacija' potječe iz prošlog stoljeća i označava komadanje zemalja na najmanje moguće entitete po etničkim kriterijima i sukladno volji određenih vladara. Kao i u prošlosti, i aktualni sukob programira ubojstva, palež i progone. Načelo po kojemu na Balkanu nije dopušteno prihvaćati 'etnička čišćenja' kao svršene činjenice govori u prilog pomoći na licu mjesta. Rat neće trajati vječno. Nakon njegova završetka prognanici moraju imati mogućnost brzog povratka svojim domovima. Ako vojni udari NATO-a uopće imaju smisla, tada je to upravo povratak tih ljudi. I u pitanju izbjeglica i pri rješavanju političkog problema Zapad sada mora ponuditi logična rješenja. Srbima treba objasniti da je priznavanje stvarne autonomije, možda čak i neovisnosti Kosova zapravo i u njihovu interesu. Možda će čak biti potrebno iznova utvrđivati neke granice, iako bi taj potez bio dodatan korak u smjeru balkanizacije. Samo je na taj način moguće stvoriti uvjete koji će omogućiti povratak prognanika i obnovu Kosova. U međuvremenu države koje je rat poštedio ne bi trebale štediti sredstva za čovjeka dostojan smještaj kosovskih izbjeglica u blizini granice. Radi sprječavanja destabilizacije čitave regije, troškovi sukoba ne smiju biti natovareni na leđa ionako jako siromašnih susjednih država. Vjerojatno ne bi bilo pogrešno i Srbiji ponuditi pomoć za izbjeglice koje se nalaze na njezinu teritoriju. Napokon, trebalo bi usmjeriti pritisak na Hrvatsku da omogući povratak krajiških Srba njihovim domovima u statusu ravnopravnih građana. Time bi kod Srba mogao biti suzbijen duboki osjećaj da su uvijek žrtve povijesti. Samo globalno rješenje može podariti trajan mir tom šarenilu naroda koji su jedni drugima slični, ali se ipak međusobno mrze. Ionako nije ostalo puno od velikosrpskih ambicija. Ozloglašeni memorandum Srpske akademije znanosti tvrdio je da je Srbija svuda gdje Srbi žive odnosno gdje su pokopani. Danas su te ambicije smežurane na krnju Jugoslaviju čiji je pokrajina Kosovo sastavni dio po međunarodnom pravu. Smještaj izbjeglica na granicama Kosova održava pritisak, usmjeren na pronalaženje političkog rješenja. Odu li, izbjeglice će brzo potonuti u zaborav. No, istodobno treba spriječiti nicanje nove Palestine i njezinih vječnih izbjegličkih logora na Balkanu. Sada je potrebna inovativna politika, koja se neće ograničiti na ultimatume. Nadalje, treba se pojačano oslanjati na instrument Ujedinjenih naroda, stvoren 1945. radi sprječavanja reprize strahota Drugoga svjetskog rata", zaključuje Pierre Simonitsch.