US IHT 7. IV. VELIKA ALBANIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. IV. 1999. Velika Albanija uništila bi sve nade za mir u području "Čini se da je bombardiranje NATO-a pogoršalo probleme koje je trebalo ublažiti", piše Thanos Veremis. "Unatoč šteti i poniženju koje su bombe nanijele njegovoj zemlji, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, koji napreduje u nemirima, učvrstio je svoju vlast i Srbi su sad odlučniji nego ikad da se odupru vanjskom napadu. Je li odluka koju su sve članice NATO- a odobrile pridonijela rješenju kosovske krize i je li ona, na bilo koji način, osigurala stabilnost susjednih područja? Rijeka kosovskih izbjeglica koja teče u Makedoniju i Albaniju prijeti destabilizirati te krhke države. U Makedoniji je u pitanju krhka ravnoteža između slavenske većine i albanske manjine. Istodobno, mladoj demokraciji Albaniji prijeti navala kosovskih Gega koji bi mogli narušiti ravnotežu između dva klana Albanije, Toska s juga i Gega sa sjevera. No bit intervencije je u pitanju Kosova. Kosovski Albanci prihvatili su dogovor iz Rambouilleta jer su njihove vođe zgrabile prigodu za autonomiju koju bi jamčio Zapad. Međutim, autonomni status Kosova, koji bi Albancima dopustio da prosperiraju unutar Srbije i za nekoliko desetljeća čak steknu demografske prednosti, za Srbe nije bila dobrodošla mogućnost. Očiti prioritet g. Miloševića bio je da obuzda svoju neposlušnu pokrajinu, ili ako to ne uspije, da ju podijeli i za svoju zemlju sačuva što god može biti spašeno od srpske baštine. G. Milošević je priliku da izigra dogovor o autonomiji, koja bi na posljetku vodila samoodređenju čitave pokrajine, dobio zbog inzistiranja Sjedinjenih Država na savezničkim kopnenim snagama za provedbu dogovora na Kosovu. Sadašnji je sukob gotovo izbrisao mogućnost kohabitacije između većine kosovskog stanovništva i Srbije. NATO bi u ovoj fazi trebao razmotriti mogućnosti produženog kopnenog rata u području ili prestanka vatre koji bi možda dopustio mirnu podjelu Kosova i stvaranje nove kosovske države. Taj entitet bi mogao potpasti pod UN-ovo skrbništvo s dvije samoupravne regije, a nakon petogodišnjeg razdoblja on bi mogao prerasti u dvozonsku federaciju, ako za to bude postojala želja. Sigurnost i održivost te države jamčile bi članice NATO-a i zaštita njezinih granica. Izgledi za veliku Albaniju, ili sporno pitanje moguće promjene međunarodnih granica, mogu biti unaprijed isključeni održavanjem vanjskih granica bivše Jugoslavije prema primjeru Slovenije i Hrvatske. Drugim riječima, takozvanom kosovskom entitetu ne bi se smjelo dopustiti ujedinjenje s albanskom braćom u području. Izrodi li se iz ove krize tako nešto, bit će izgubljene sve nade za pacifikaciju i razvoj."