AU 7.IV.DIE PRESSE:RJEŠENJE-DRAŠKOVIĆ?

AUSTRIJA DIE PRESSE 7. IV. 1999. Prvo narodni junak, potom čovjek za kompromise "Njegove je nastupe teško zaboraviti: jednom je prilikom Vuk - kako ga svi zovu - nakon jednog u nizu izbornih poraza prigrabio usred gužve mikrofon, popeo se na stolicu i bijesno pred uključenim kamerama bez pripreme održao govor u kojem je izgrdio birače. Njegova žena Danica privukla je pozornost beogradskog društva izgredom u kojem je kritičara svog muža udarila pivskom bocom u glavu. Još i danas, kad Vuk Drašković obavlja dužnost potpredsjednika jugoslavenske vlade, u njegovim ceremonijalnim nastupima na tepihu 'Palače federacije' osjećaju se natruhe teškom mukom potisnutog temperamenta. U zračnom i ratu živaca za Kosovo, upravo bi 51-godišnjem vođi 'Srpskog pokreta obnove' mogla pripasti ključna uloga. Prije deset godina taj Bosanac crne brade i sjajnih očiju postao je ikonom srpskog narodnog junaka: snažan i lijep, divlji i nasilan, ali istodobno i blag i senzibilan - tako izgledaju muškarci, kojima u Srbiji pletu vijence. Drašković je znao iznenada početi pričati lijepe srednjovjekovne mitove, potom pripovijedati anegdote iz svojih predizbornih kampanja i potom ponuditi duboke uvide u svoj fini etnički senzorij. Njegova impulzivnost ograničavala je njegov uspjeh: nikada nije govorio uvijeno, uvijek je vodio 'odlučujuću bitku' - u većini slučajeva protiv omraženog 'komunista' Miloševića. G. 1993. Miloševićeva politika tako ga je strašno pretukla da je danima ležao u komi. Članovi njegove stranke žarko ga poštuju; pred njegovim ikonama okićenim uredom cijeli dan po tipičnom balkanskom običaju čuče laskavci i molitelji. Drašković njeguje zanesenjački nacionalizam. Za Draškovića je tipična pojedinost da je jedan jedini susret iz temelja promijenio njegov odnos prema Miloševiću: ponašao se kao da ga je u potpunosti zarobio šarm i inteligencija prezrenog diktatora, koji ga je primio na vrhuncu demonstracija krajem 1996. i početkom 1997. godine. Koalicija 'Zajedno', u kojoj egoman i narodni vođa Drašković ionako ne bi dugo izdržao, raspala se kad je njegova žena Danica kao povjerenica beogradskih gradskih vlasti izgradila pokroviteljski sustav, gotovo identičan Miloševićevu: položaje i darove dobili su svi stari borci, što je jako ojadilo Draškovićeve koalicijske partnere. U međuvremenu su brojni zaokreti ionako Draškovića učinili nemogućim za većinu birača; potom je preostalu jezgru svojih poštovatelja Drašković odveo u savez s Miloševićem. Usredotočio se na napade protiv bivših saveznika, štedeći režim i neprekidno nudeći koalicijsko patnerstvo. U siječnju ove godine njegova je ponuda prihvaćena: četvero njegovih ljudi dobilo je ministarske položaje, Milošević je samog Draškovića imenovao čak potpredsjednikom - neutjecajne - savezne jugoslavenske vlade. Drašković je odustao od uloge samostalnog čimbenika moći; potpredsjednik vlade smije pod Miloševićem igrati tek usko definiranu ulogu. Drašković ju je dobro igrao: tek što preuzeo novu dužnost, upozorio je da ne treba težiti borbi protiv cijelog svijeta. Kasnije je nagovijestio da Jugoslavija može prihvatiti strane vojnike budu li ih poslali Ujedinjeni narodi, savjetujući na kraju čak i potpisivanje sporazuma iz Rambouilleta. Kad je Miloševićevo stajalište otvrdnulo, Drašković je zašutio. Sada ponovno prvi šalje signale spremnosti na kompromis. Njegovo dosadašnje ponašanje dopušta zaključak da predstavlja moguću crtu Miloševićeva povlačenja. To ne znači da je beogradski vladar možda već danas spreman popustiti ili da možda samo zna hoće li ikada biti spreman na tako nešto. Samo u slučaju da ne može drugačije, ima svog Draškovića. S druge strane, NATO očajnički traga za političkim scenarijem odustajanja od zračnih udara: da bi njihove posljedice pretvorio u pobjedu, zapadni savez treba nekog tko će svojim potpisom pustiti u SRJ strane postrojbe. Drašković može biti koristan i za tu ulogu; u njemu bi se jednog dana mogli ponovno susresti interesi Miloševića i NATO-a", smatra Norbert Mappes- Niediek.