US NYT 6.IV.GLENNY-MAKED.UGROŽENA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 6. IV. 1999. Kad žrtve postanu prijetnja "Planovi NATO-a da zračnim putem prebaci 100.000 očajnih izbjeglica koji se sada slijevaju preko granica Kosova u Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru izvanredno su potrebna mjera. Također je primjereno da su neke članice NATO-a, uključujući Sjedinjene Države, Njemačku i Tursku, ponudile smjestiti ograničen broj izbjeglica u privremena prihvatilišta", piše Misha Glenny, autor 'Pada Jugoslavije'. "Na žalost, ništa od toga neće ni izbliza riješiti problem, budući da ukupan broj izbjeglica već prelazi 350.000, a stižu nove tisuće. To također neće učiniti mnogo za ublaženje najžurnije krize na Balkanu: političke nestabilnosti kosovskih susjeda, koja prijeti da građanski rat pretvori u regionalnu katastrofu. Albanija, najsiromašnija europska zemlja, ima iznimno slabu vladu. Sjeveroistok, na koji izbjeglice stižu, najnerazvijeniji je dio zemlje. Opskrba vodom i strujom je neredovita, i ceste su u užasnom stanju. Kako Albanija može izdržavati izbjeglice koji i dalje stižu tempom od nekih 1.500 na sat, dovodeći sa sobom bolesti? Crna Gora je također u opasnoj situaciji. Prisutnost izbjeglica mogla bi nagristi potporu koju predsjednik Milo Đukanović uživa. On slijedi prozapadnu politiku i jedini je izvor stvarne oporbe Miloševiću u području. No odluka NATO-a da bombardira mete u Crnoj Gori, jednako kao i u Srbiji, okrenula je potporu javnosti u korist Miloševića, koji je već maknuo jugoslavenske časnike za koje se sumnja da simpatiziraju Đukanovića te ih zamijenio srpskim čvrstorukašima. Kako god, dolazak izbjeglica na duže razdoblje najkatastrofalnije bi posljedice mogao imati u Makedoniji. Od njezina rođenja kao države 1992., tu malu zemlju muči unutrašnji sukob između etničkih Albanaca i Makedonaca, koji su Slaveni. Osim toga, Makedonija je i dalje strateško središte jugoistočne Europe, jedini teritorij kroz koji je moguće prijeći Balkansko gorje kopnom sa sjevera prema jugu i istoka prema zapadu. Kao što je njemački kancelar iz 19. stoljeća Otto von Bismarck (koji je prezirao Balkan) jednom rekao, 'Oni koji nadziru dolinu rijeke Vardar u Makedoniji, gazde su Balkana.' Ta raščlamba vrijedi i danas. Makedonski Albanci, koji čine 25% stanovništva, žive uglavnom na zapadu, koji graniči s Albanijom i Kosovom. Također ih ima mnogo u glavnom gradu Skopju. Prije pada komunizma, makedonski su komunisti s tim narodom postupali gore nego njihovi susjedi na Kosovu. No od postizanja neovisnosti, makedonska je vlada shvatila da albanska manjina mora imati veća prava i slobode da bi se osigurala stabilnost. Tako je svaka makedonska vlada u novije vrijeme uključivala nekoliko albanskih članova i poduzimala korake za rješavanje albanskih nedaća, uključujući bolje škole i pravo na mjesnu samoupravu. Svejedno, postoji velik etnički razdor. Obični Makedonci svoje albanske susjede drže neumoljivom petom kolonom, koja spletkari s ciljem stvaranja velike Albanije, te zamjeraju čak i najmanje ustupke Albancima. Albanci, s druge strane, Makedonce promatraju kao dio slavenske urote da se uništi albanska kultura. Mladi Albanci gaje veliko poštovanje za OVK. Kad je Albaniju zahvatio kaos 1996., opljačkana su vojna skladišta i mnogo je oružja, posebno kalašnjikova, prokrijumčareno u zapadnu Makedoniju. U vladi premijera Ljupče Georgijevskog prevladavaju umjereni makedonski nacionalisti. Iako je ona neprijateljski raspoložena prema bilo kakvim srpskim pokušajima da se umanji stabilnost, vlada je također svjesna da se u kriznim vremenima mnogi Makedonci okreću Srbiji za zaštitu od onoga što smatraju albanskom prijetnjom. Stajalište da NATO djeluje kao zračna sila OVK također stoji iza protivljenja bombardiranju Srbije. U suprotnosti s tvrdnjama nekih na Zapadu, makedonske vlasti ne ograničavaju pritjecanje izbjeglica u svoju zemlju iz ciničnog zanemarivanja njihovih patnji. Makedonci su istinski zabrinuti za utjecaj koji bi izbjeglice mogle imati na krhki red u zemlji. Prisutnost toliko dodatnih Albanaca mogla bi radikalizirati makedonski nacionalizam i albanski separatizam, povećavajući vjerojatnost rata. NATO nije izazvao egzodus Albanaca s Kosova. Ipak, njegovi su potezi pogoršali problem. Sve članice NATO-a - ne samo nekoliko zemalja koje su zasad istupile - moralno su obvezne prihvatiti veliku većinu izbjeglica s Kosova, budući da male balkanske zemlje jednostavno ne mogu s njima izići na kraj. Pružanje zaklona izbjeglicama neće služiti srpskom surovom programu etničkog čišćenja, kao što su neki sugerirali. Većina Albanaca željno će se vratiti na Kosovo što prije bude moguće. No politički imperativ jednako je žuran kao i moralni i humanitarni. Ako izbije rat između makedonske i albanske zajednice u Makedoniji, glavni cilj zbog kojega je predsjednik Clinton odobrio savezničku kampanju - sprječavanje da se sukob proširi - bit će promašen."